Žrvnjevih velikih dvadeset

Za nove članove Žrvljani organiziraju posebnu školu za odrasle, zapravo jednotjedne tečajeve za upoznavanje s njihovim radom i aktivnostima. Način na koji je organizirana i realizirana škola doista je fascinantan, ali ono što me se posebno dojmilo jest način na koji u svoje aktivnosti i događanja uključuju osnovnoškolce Uključujući u svoje aktivnosti i akcije djecu školske dobi, educiraju ih, potiču u njima odgovorno ponašanje, uče ih privrženosti i očuvanju rodnog kraja i njegove baštine, potiču i njeguju njihov identitet, razvoj kvalitetnih ljudskih osobina, ekološku svijest, zdravo odrastanje... Moje pripovijedanje o Udruzi Žrvanj (koja nosi puni naziv „Prijatelji kulturne i prirodne baštine Žrnovnice – Žrvanj”) nije završilo krajem priče Škola koje nigdje nema u jednome od prošlih brojeva Školskih novina. Imam još dosta toga reći, jer su me se jako dojmili. Što sam više boravila među Žrvljanima, tj. što sam dulje bivala članica Udruge Žrvanj i bolje ih upoznavala, sve sam se više oduševljavala njima, onime što i kako rade, njihovim dobrim namjerama, suradnjom, tolerancijom, ustrajnošću i odgovornošću, skrbnim odnosom prema novim članovima... Plan rada im je bogat raznovrsnim aktivnostima. Neke od njih vrlo su važne za mjesto i žitelje Žrnovnice. Pratila sam redovito što rade. U mnogo toga i sudjelovala. Viđeno i doživljeno bilo je dovoljno da se oduševim. Nadahnuće svetim Nikolom – činiti dobro! O Žrnovnici vam ne ću pisati, jer Googy sad već puno zna o njoj, zahvaljujući Udruzi Žrvanj. Pitate li, puno će vam reći. A cijela je priča i počela upravo od toga da su dva, sada već dugo istaknuta člana Žrvnja prije dvadesetak godina zapazila da o Žrnovnici na Googleu gotovo i nema podataka. I, krenulo je. Odlučili su to promijeniti. Osnovali su svoju stranicu i tkogod je otvorio mogao je na njoj naći sve više vrijednih podataka o tom zgodnom mjestašcu nedaleko od Splita, uz istoimenu rječicu bistroga toka tik uz granicu nekadašnje slavne Poljičke Republike. Nedugo zatim osnivaju i udrugu koju su nazvali Žrvanj, po žrvnju kojim se nekad mljela pšenica, a takvih je u Žrnovnici na istoimenoj rijeci bilo podosta. I Žrvanj je mljeo, mljeo, samo najfinije brašno, hoću reći, svojim su djelovanjem članovi Udruge počeli znatno pridonositi boljitku mjesta. O tome je snimljen i dokumentarni film Našiv dvadeset velikih, u povodu dvadesete godišnjice osnutka i djelovanja, a može ga se pronaći na internetu, upišete li samo Žrvanj. Udruga je pak osnovana na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca 2004. godine. Nije slučajno odabran baš taj datum. Simbolika svetog Nikole inspiracija im je za program i djelovanje, a osnovna je paradigma ‒ činiti dobro. Što su sve u ta dva desetljeća članovi Udruge činili i što će činiti, osim iz filma, može se saznati iz časopisa Žrvanj, koji izlazi deset godina. Svi su brojevi bogati sadržajima i kvalitetni, ali zadnji, jubilarni, deseti oduševljava, inspirira i potiče. Nisam dugo s njima, pa nemam uvida u sve njihove aktivnosti, još