Do uspjeha na pravi način

Uspije li škola u učenicima pobuditi promišljanja o mogućim životnim ciljevima, sukladno njihovim sposobnostima, motivaciji i predanom radu, zasigurno će iz nje izaći mladi ljudi sa samopouzdanjem i samopoštovanjem, spremni da te ciljeve dosegnu i ostvare Pisala sam o učiteljima koji su svijetlili po seoskim školama, noseći barjak novoga, promjena, napretka... „pišući” tako najzanimljivije stranice hrvatskog školstva. A sad, uz to, pišem i pričam o onima koji su pohađali seoske škole, čineći ih živima. Bez njih ničega vrijednog pozornosti ne bi bilo. Ova je priča u tom kontekstu, ali je usko vezana i uz moja putovanja. A sama putovanja – o, putovanja, putovanja! – uvijek su mi draga bila. Oplemene me i obogate novim susretima, ljudima, zemljama, krajolicima, pojavama, spoznajama... Posebno su mi dragocjeni susreti s ljudima koji su riznice znanja i spoznaja, iskustava i uspomena na vremena koja su bila onakva kakva jesu i kakva nikada više ne će biti, ali bez kojih i ova ne bi bila. No bez odgovornosti za to što su ova sada takva kakva jesu. Ne baš sjajna. A minula su, bez obzira na to što su bila – pravi dragulji. I zaslužuju luksuzni „odjeljak uspomena” u Muzeju školstva. Ne znam je li se toga netko već sjetio. Ako nije, trebalo bi. Priča s putovanja Na putovanju koje me inspiriralo za pisanje ove priče, dijelim sobu s osobom koja je vrelo tih dragocjenih podataka iz kuta učenika tih prijašnjih vremena. Istina, za nju su samo hrpa uspomena do kojih joj i nije bogzna koliko stalo, ali meni su vrlo dragocjeni. Zato sam ih pozorno slušala, u njima uživala i sad ih zapisujem uživajući, u nadi da ćete i vi uživati. A ta putna priča sadrži upravo ono o čemu u zadnje vrijeme najčešće pišem, dotičući unutarnju motivaciju, motiv za postignućem, pozitivne karakterne osobine koje trasiraju i svladavaju pobjedničke rute hoda po odrastanju, sazrijevanju, stjecanju životnih vještina, uspješno uključivanje u život, svladavanje zaprjeka i traumatičnih iskustava. Moja suputnica i sugovornica potječe iz malog sela u Dalmatinskoj zagori. U to vrijeme tamo se živjelo prilično skromno, a za postići i razinu skromnosti bilo je prijeko potrebno dobrano se potruditi i biti čvrst poput kamena, kojega je tamo bilo najviše. Naravno, u obitelji je bilo više djece i svako je dijete imalo svoje obveze i zadatke, primjerene njegovoj dobi i mogućnostima. Naša je junakinja bila najstarije dijete, pa su je zapadali najzahtjevniji poslovi. Za lijepa vremena, ispričala mi je, majka bi je probudila u dva sata ujutro. Ponekad bi dobila skroman obrok koji ponese sa sobom i odvela bi stoku na pašu. U neko doba vratila bi se s blagom i obavila poslove koje joj je majka bila namijenila: čišćenje povrća, komušanje kukuruza i slično. Tek nakon toga odlazila bi u školu koja je bila udaljena sedam i pol kilometara. To je bilo po sat vremena u jednom i sat vremena u drugom smjeru, ako ne i više. Naravno, išla je u društvu s drugom djecom. A ponekad bi joj se ukazala prilika da se posluži