Najrazrednik i pokoja priča još

Djeca i voda – ah! To su neopisivo vrijedna iskustva. Napose danas kad maleni i mlađahni sve manje imaju dodira s realnim i drugačijim životom, onim zdravim što nudi kontakte s prirodom, koja ne radi pritisak, ne primorava, ne obećava, nego te prigrli, voli, potiče, daje ti najbolje od sebe Na pitanje što ih čini sretnima, mnoga će djeca spomenuti mobitele, odjeću, obuću i slične materijalne prevarante i kradljivce urednih djetinjstava. Naravno da iza svega stoje odrasli, oni što kupnjom nude i ispunjavaju dječju potrebu za srećom. Dugo već to znamo, ali ništa se ne mijenja Doris je bila predškolka kad sam je upoznala. Prva je unučica bake o kojoj sam već pisala. Onda je bila prva i jedina, pa baki nije bilo teško dovesti je sa sobom da nekoliko mjeseci provede s njom u čarobnom ličkom seocetu, kao stvorenom za snaženje imuniteta bljedunjave djevojčice koja inače živi u velikom gradu. Ma, nije ona uopće bila bljedunjava, ali je sigurno bilo vrlo mudro i za dijete korisno da uživa u prirodnom raju. To me se dijete odmah dojmilo. S pet godina ponašala se kao da joj je barem osam. Bila je otvorena, komunikativna, rječita, kreativna i dijelom starmala. Ako je bila uz baku, pomagala joj je u svim poslovima, a da baka to od nje ne traži niti očekuje. Ali znala se i igrati kao mi djevojčice s kraja pedesetih i početka šezdesetih. Rekviziti su joj bile travčice, cvjetići, listovi, zemlja, voda... Imala je ona i igračke, ali joj je bilo zanimljivije ono što nude selo i priroda. Zanijela bi se, igrala i nikoga i ništa nije primjećivala. Rado je i crtala, a crteži su bili dobrano iznad njezine dobi. Sa mnom je razgovarala kao velika. Bilo je to divno i obogaćujuće druženje. Baka i četvero unučića Sljedeći je put došla s bakom i mlađim bratom. On je bio doista mali. Još je imao pelenu. Ona je, uz sve ono što mi je pokazala pri prvom susretu, imala u repertoaru i mnoge druge aktivnosti. Pošla je u školu i brinula se o malenom bratu kao prava njegovateljica. Baka mi je ispričala da u školi briljira i da ne priznaje nijednu ocjenu ispod petice, a često kaže da joj učiteljica ponekad da pet plus, jer su joj odgovori i uradci više nego odlični. Sve to postiže s lakoćom, redovitim, ali ne dugotrajnim učenjem. I, naravno, počela je priznavati samo ocjenu plus pet. Sve je drugo za nju bio neuspjeh. Malo pretjerano, pomislih. Hoće li izdržati? Treći put sam je vidjela u društvu mlađeg brata (koji je imao govorne poteškoće, pa je ona i na ljetnom odmoru, u ličkom seocetu, s njim provodila govorne vježbe, kojima ju je poučila logopetkinja kojoj maleni odlazi u velikom rodnom gradu). Uz mlađega Dorisina brata na ljetovanje su došli rođakinja Nikolina i rođak Rino. Ona mlađa od Doris, starija od njezina brata Andreja. Rino je najmlađi od svih. Onaj koji se još nije bio rodio. Baka se vrlo vješto snalazila s četvero relativno sitnih unučića. Podijelila bi im uloge i inzistirala da svoje zadatke redovito ispunjavaju. Oni su to i činili, jer nema šale kod tople, ali