Nikako ne odustati, nikako!

Ljubazno osoblje usrećuje pacijente, ali i sebi na višu razinu diže kvalitetu osobnoga života i rada, pa i zdravlja. Tako je i u školstvu te u svim oblicima ljudske djelatnosti, pa je uporan rad na omasovljenju empatije blagodat Mi smo ti koji si možemo uljepšati život. „Velike sile” (mama mia, kol'ko je tek tu patologije!?!) daleko su i do nas im nimalo nije stalo. A i kako će kad i ne znaju da jesmo. A i kad jesmo, za njih nismo. Budimo uporni i uzdajmo se u se. Sretno nam bilo, s mudrošću pod rukom, uporno, uz empatiju, suosjećanje, čovjekoljublje, odgovorno ponašanje... Drugu operaciju mojih stopala (obiteljsko blago, deformacija koje se, iz generacije u generaciju prenosi po ženskoj liniji) navijestila sam u jednoj priči, preskočivši prvu. A bila je posebna. Sve je bilo dojmljivo, ali vrijeme i ono u njemu učini svoje. Srećom, sklona sam papiru, olovci i zapisivanju, pa bih spasila ono što zaborav nije pomeo. Vrijedi truda. Zanimljivo je, poučno i ima veze s psihologijom. Moja su stopala operirana. Uspješno, ali nedostatak empatije, u nekih koji su s tim itekako imali veze, nažalost, ne može se operirati. No, sustavnošću, promišljenim, upornim, znalačkim radom (i na sebi) te poticajima i odgojem sa srcem, može se početi ili, bolje, nastaviti razvijati tamo gdje je, u nesretnika kojima se to dogodilo, stalo. Nikako, nikako ne odustati! Učitelji, roditelji i ini odgajatelji, nikako ne odustajte! Empatija se može razvijati gotovo doživotno. Neka je baštine bar budući, jer ona može spasiti svijet. Traume iz djetinjstva Dio priče koji slijedi nastao je odavno. Čekao je, čekao i nakon više desetljeća dočekao pojavljivanje u javnosti. Prije dvadeset i više godina imala sam vrlo zgodnu prigodu da, tada laganu deformaciju stopala, operiram i preveniram veliku nevolju. Nisam to učinila. Nisam se bojala operacije, ali sam stalno odgađala, služeći se mehanizmom racionalizacije. (I ti si mi neki psiholog, srami se!) Ne sramim se. Ali, žao mi je. U međuvremenu sam ipak uspjela ohrabriti sebe i odlučiti se za odlazak pod nož. Bez imalo straha. Kako? Tako. Ne namjerno, ali ni slučajno, neprestano sam u sebi tražila uzrok za prethodno iracionalno ponašanje. Nije to lako ni brzo kad kopaš po sebi. Ali, nisam odustala i – uspjela sam! Počelo je još kad sam bila student. Tad sam otkrila da me jako uznemiravaju bilo kakve intervencije na tijelu. Bilo je to vrijeme epidemije vrlo opasnih velikih boginja. Valjalo se cijepiti. Iznenadila sam sebe reakcijom na cijepljenje. Umalo da nisam kolabirala, a realno, samo cijepljenje nije bilo zastrašujuće. Otada sam povremeno tragala za uzrokom takve moje reakcije, a tek sam ga nedavno izvukla iz ponora duše. Dobro, psihe. Primarni dječji strah od napuštanja u osnovi je minulih mi nemilih događanja. Sjetila sam se svega, do u detalje. Imala sam malo godina. Četiri. Možda i manje? Bezazlena radnja uređenja tijela povezana s odvajanjem od roditelja, koje je, objektivno, također bilo posve bezazleno (odlazak u kino bez mene)