Poseban, ali i čudesan svijet Roma

Roditelji, učitelji, bake i djedovi, ljudi svi, zazivamo bolji svijet, očekujući da nam padne s neba. I stoljećima tako, ali on ne pada. Što je to što ljude priječi da shvate kako samo oni (mi) sami mogu (možemo) stvoriti bolji svijet!? Dobrotom, uvažavanjem, priznavanjem, prihvaćanjem različitosti Nikad se Romima nije davala šansa, a sami su uspjeli probiti obruč i ponuditi svijetu ono što imaju – sebe, svoju dušu, svoj život... Romi su doista drukčiji. Po širini, ljepoti, osjećaju – drukčiji, ali ne manje vrijedni. Oni vjeruju u magiju, dobre i zle duhove, uroke, a obično prihvaćaju religiju zemlje u kojoj žive. Takvi su, idu u krajnost: i kad se smiju i kad plaču idu do kraja Bilo je to prije gotovo pet godina. U gradu sam koji volim. (Ima puno takvih. Bogata sam.) Šećući, prolazim kraj ovećega parka, a nedaleko od njega nalazi se jedna od najljepših i najočuvanijih tvrđava toga dijela svijeta. U parku je veliko, lijepo uređeno dječje igralište. Nisam ga mogla zaobići. Bilo je mnogo djece, roditelja i baka. Zainteresiraše me, a namirisah i moguću novu priču. Tvrđava je poviše parka. Bila je otvorena i mogla sam je razgledati, ali sam to odgodila za popodne. Sad ću uživati gledajući zaigranu dječicu i one koji su s njima. Gledala sam, doista uživala i mnogo fotografirala, pa me jedan mladi tata upita zašto to radim. Rekoh mu da sam dugo radila s djecom, sad ne radim i jako mi nedostaju. Mnogo mi znači kad ih mogu bar promatrati i učiti od njih. Koji put to što vidim bude toliko zanimljivo da ga pretvorim u priču. Tata se umiri i bî mu drago da će možda i on i njegovo djetešce postati dio moje priče. Da, dijelom sam i reporter. Zaustavljam trenutke, manje ili više ih zaogrnem psihologijom, i dijelim ih s vama. Pouka kiseloga grožđa Popodne sam, nakon ručka i odmora, obišla tvrđavu. Doista je čudesna. Na tvrđavi sam zatekla tri djevojke. Jedna je od njih bila vrlo bučna i neugodna dok su je druge dvije fotografirale. Smirila se kad sam ih zamolila za jednu fotografiju. I s njima prozborih pokoju. Dvije studiraju, jedna ekonomiju, druga zaštitu na radu ili tako nešto. Treća se odmah poče braniti. Ne studira. Što će joj to. Fakultet danas i onako ne znači ništa. Radi u kafiću, ima za džeparac i zadovoljna je. Planova nema, jer se danas ionako ništa ne može planirati... Jedino misli da će otići vani! Pogađate, to je ona najbučnija. E mala, mala! No kako je u nas sve naopako okrenuto, možda i bolje prođe od drugih dviju, vrlo smjernih djevojaka. Kako bilo, izvrsno je demonstrirala mehanizam obrane ličnosti naziva racionalizacija, tipa kiselo grožđe. Kad se nešto ne može doseći, omalovaži ga se, kao što lisica u basni, za prekrasno grožđe koje ne može doseći, kaže: „Ma, ionako je kiselo!” Poslije sam zamišljala kako bi bilo zgodno, za sedmaše i/ili osmaše, na tvrđavi održati radionicu o mehanizmima obrane. Pa i ona je služila za obranu, od Turaka. Ha, zgodna usporedba – braniti život i braniti sebe, svoju ličnost. Ali, mehanizmima obrane ličnost se