Zašto djeca postaju nasilnici

Danas je učinak pogrješne pedagogije još razorniji, jer su primat u odgoju preuzela tehničko-tehnološka pomagala – pametni telefoni i umjetna inteligencija. Roditelji i ini odgajatelji na margini su, ali oni su svoju štetu već počinili. U taj patološki koncept digitalna tehnologija samo uskače i produbljuje ponor Objašnjenje za razvoj djece kakav imamo danas treba tražiti u odgojnim konceptima sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća koji su svoju glavnu zadaću vidjeli u potiskivanju pojma autoriteta. Odgoj koji sadrži upravljanje i vođenje proglašen je nepoželjnim. Odrasli više nisu smjeli djeci govoriti što je za njih dobro, a što je loše... Gutam knjige. U sve manjim zalogajima i na duže, ali ne odustajem. I nije važno koje je doba noći, ne gasim svjetlo dok ne pročitam barem koju stranicu. To mi prija i ne odričem se te navike. Čitam sve po redu. Ma dobro, ipak radim neku selekciju, ali nisam ograničena samo na jedan žanr. U novije vrijeme više čitam beletristiku nego stručne knjige. To mi je ipak zasmetalo, pa zadnji put u knjižnici izabrah knjigu s police za psihologiju – Zašto nam djeca postaju nasilnici ‒ Vratimo djeci njihovo djetinjstvo, njemačkoga psihijatra Michaela Winterhoffa. Objavljena je u nakladi Znanja iz Zagreba 2010., a u Münchenu se pojavila 2008. godine. Poodavno je to bilo, a knjiga točno pogađa i ovo vrijeme te današnju problematiku – (ne)učinkovitosti sadašnjega odgoja djece. Djeca postala odgojitelji svojih roditelja Autor knjige Michael Winterhoff specijalist je za psihijatriju i psihoterapiju djece i mladeži. Primarno ga zanima, tvrdi sam, aktualna slika stanja psihičkih razvojnih poremećaja u dječjoj i mladenačkoj dobi, s gledišta dubinske psihologije. Iskusan praktičar, problematiku dijagnosticira, interpretira i tretira u kontekstu dubinske psihologije, navodeći ilustrativan primjer za svaku skupinu poremećaja, što ovoj stručnoj knjizi daje posebnu prednost čineći je razumljivijom, zanimljivijom, uvjerljivijom i privlačnijom čitateljima koji ne moraju nužno biti stručnjaci da bi je razumjeli. Po potrebi, na temelju spoznaja koje stječu čitajući je, mogu modelirati ili korigirati svoj odgojni pristup, čineći ga učinkovitijim. To se odnosi na ljude koji su najviše uključeni u odgoj djece: roditelji, rodbina – bake i djedovi te učitelji i odgojitelji. Iz analiziranih pogrješaka jednih, mogu ti isti učiti učinkovitije odgojne postupke, ali s druge stane. Prema ovomu autoru, sve je veći broj djece i mladih koji u svim životnim područjima izazivaju probleme, u pozadini čega je stupanj njihove psihičke (ne)zrelosti koji se, u vremenu o kojem govori, a i danas, zaustavlja otprilike oko treće godine života. To je faza ranoga djetinjstva te između tjelesnoga i psihičkoga razvoja te djece zjapi veliki jaz. Zbog toga ne mogu uspostavljati bilo kakve skladne odnose sa svojim okružjem. Njima je još gotovo nemoguće pristupiti, jer svojim neprihvatljivim ponašanjem teroriziraju sve oko sebe i posve su imuni na pokušaje