Političke afere zbog hrvatskog jezika

Sadržaj ove knjige Stjepana Banića politički su sukobi i afere u vezi s hrvatskim jezikom za vrijeme komunističke Jugoslavije. U njoj se iznose dokumenti i autorove prosudbe o politici jugoslavenske vlasti prema hrvatskom jeziku kojemu je ta vlast priznala posebnost već u odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a iz 1943. i kasnije, a u kojima se kaže da se sve odluke tog najvišeg državnog tijela objavljuju na četiri ravnopravna jugoslavenska jezika: srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom. Te su odluke potpisali najviši državni dužnosnici, pa i sam Tito. Međutim, politika će kasnije forsirati unitaristički koncept srpskohrvatskog jezika i zabraniti da se u javnosti govori o posebnom hrvatskom jeziku. O tome Babić piše: „U tadašnjoj jezičnoj politici nije odlučivalo marksističko učenje o nacijama ni avnojski duh, nego odnos hrvatsko-srpskih političkih snaga, a kako je tu, zbog hrvatskih jezičnih unitarista, prevladala srpska nadmoć, avnojski duh nije mogao doći do izražaja. To se jasno ogleda u desecima partijskih odluka, od osude Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika pa dalje.” U nastavku navodimo izvode iz teksta Stjepana Babića o dvije najveće političke afere, nastale zbog najobičnijeg prirodnog prava da se hrvatskim jezikom naziva jezik hrvatskoga naroda. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, 1967. Deklaracija je napisana u Matici hrvatskoj u ožujku 1967. i objavljena na prvoj stranici lista za kulturu Telegram 17. ožujka, a 19. ožujka i središnjem dnevnom listu Vjesnik. Potpisalo ju je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova, odnosno subjekata. U njoj se među ostalim kaže kako je poznato da su „u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma i hegemonizma” te se „pojavila i koncepcija o potrebi jedinstvenog 'državnog jezika', pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice”. Potpisnici postavljaju dva zahtjeva Saboru SRH i Saveznoj skupštini SFRJ: da se ustavnim propisom utvrdi „jasna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga” te da se osigura „dosljedna primjena hrvatskog književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnosti i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju službeni jezik sredine u kojoj djeluju”. Babić ocjenjuje da je značenje Deklaracije u svijesti hrvatskog naroda vrlo veliko, iako oni koji je prvi put čitaju mogu biti razočarani jer to nije ni svečana izjava, niti je pisana biranim hrvatskim književnim jezikom, ali s obzirom na potpisnike ima svoju težinu. Kasniji će događaji pokazati da je Deklaracija značila konačni prekid s iluzijom o srpskohrvatskom jeziku i da ona znači vraćanje hrvatskom književnom jeziku kao jedinom i izvornom jeziku hrvatskoga