Iz ravnateljskog kuta

Neprijeporno je da će se dodatni teret staviti na ravnateljska leđa jer će baš čelnici ustanova morati ocjenjivati radnike. Osobe koje su ionako odgovorne za sve, sad će još morati svakome od zaposlenika dodijeliti jednu od ocjena – „izvrstan”, „naročito uspješan”, „uspješan”, „zadovoljava” i „ne zadovoljava”. Kako god ravnatelj odluči, bit će po nekima pogrješno, posebno onima koji ne budu imali uz svoje ime pridjev uspješan. Možda sve i ne bi bilo previše sporno kad ne bi (već uobičajeno za nas) čak i ovdje bila ‒ „caka”. Naime, prema prijedlogu vladajućih, postojala bi i neka ograničenja pa ne bi baš svi mogli biti izvrsni, a ni naročito uspješni. Svega pet posto radnika u kalendarskoj godini moglo bi se proglasiti izvrsnima, a 15 posto naročito uspješnima. Prevedeno u brojke – u kolektivu koji ima 80 zaposlenika, izvrsna mogu biti tek četiri radnika. Koje god kriterije odabrao pojedini ravnatelj, osjećat će se kao Hugo iz one popularne igrice – izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti!

Naravno da bi ovo moglo stvoriti dodatnu podijeljenost zbornica, naravno da bi pojedini ravnatelji preko noći mogli dobiti nove „prijatelje”, naravno da to na svojevrstan način omogućuje pojedinim „šefovima” mogućnost revanšizma...

S druge strane, dodatni paradoks cijeloj priči leži u činjenici da će ti isti radnici sudjelovati u izboru ravnatelja te odlučivati o tome hoće li i nadalje ostati na čelnoj poziciji. Pa bio on i najbolji na svijetu, pokrenuo školu u sasvim pozitivnom smjeru, omogućio sudjelovanje u mnogobrojnim projektima (napose europskim), gotovo je sigurno da većina radnika koje ocijeni ocjenom „zadovoljava” ili još nižom, zasigurno ne će zaokružiti njegovo ime. 

Nadam se, stoga, da će donositelji dobro razmisliti prije nego što zakon bude usvojen te jednostavno poslati neke stvari na doradu. Škole nisu poput nekih drugih javnih službi čiji se rad ogleda kroz papire i ispunjavanje obrazaca – one su živ organizam u kojem se obrazuju i odgajaju djeca te rad i sudbina svih koji se svakodnevno zatiču u njima nipošto ne bi trebalo staviti u ruke jednog čovjeka. 

Nitko ne spori da je sadašnji sustav u kojem svi učitelji imaju jednake plaće (osim ako nisu ispunili uvjete za napredovanje) neodrživ, no zašto u sustav ocjenjivanja (ako on već zaživi) ne uključiti i ostale dionike koji itekako imaju što reći – učiteljska vijeća, školske odbore, vijeća roditelja... I u tom bi slučaju bila mogućnost pogrješne procjene, no barem bi se povećala objektivnost kojoj svi težimo.

Kako sad stvari stoje, u skoroj ćemo budućnosti imati premalo izvrsnih učitelja, a vjerojatno i dalje previše izvrsnih učenika s prosjekom 5,0...