Dijalog srcem umjesto dijaloga na recept

Dijalog utemeljen na odnosu sugovornika neposredna je veza samostalno mislećih i emocionalno uključenih sugovornika. Takav dijalog zahtijeva discipliniranoga, koncentriranoga, strpljivoga, objektivnoga i povjerljivoga roditelja O načinima ostvarivanja odgovarajućega roditeljstva već su napisane knjige, objavljeni članci, osmišljeni letci, održane radionice i pripremljene edukacije. Navodi se kako je roditeljstvo moguće čak i „licencirati” putem programa koji stručno osposobljavaju za roditeljsku ulogu. Suočeni s nezadovoljstvom zbog otežanoga ostvarivanja kvalitetnoga odnosa s djetetom koje sazrijeva, mnogi roditelji spontano posežu za znanjem tražeći prijateljske savjete, stručne preporuke i poticajnu literaturu, tražeći brza rješenja za komunikacijske (odnosne) probleme, koja su često nedjelotvorna. Naime, unatoč važnosti usvajanja znanja i vještina, roditeljska praksa ostaje ponajprije intimno iskustvo koje, umjesto o stručnom znanju, primarno ovisi o osobnoj zrelosti, iskustvu vlastitog odrastanja i općem poimanju života. Razlozi nedostatnosti edukacije o obiteljskim pitanjima te moguća sveobuhvatnija rješenja dijaloških problema roditelja i djeteta tema su ovog ilustriranoga informativnog teksta o obiteljskoj komunikaciji pod nazivom Dijalog preko veze. Preko veze U prvom značenju, dijalog preko veze podrazumijeva dijalog koji roditelj ostvaruje s djetetom na temelju znanja prijateljskog posrednika. Posrednik je najčešće drugi uspješan roditelj, prijatelj ili znanac, kojega smatra uspješnim jer odgaja sretno i suradljivo dijete. Dijalog koji se usvaja putem prijateljskog posrednika jest „dijalog na poklon” – preporuke su dane iz naklonosti ili dobročinstva. Konkretno, jedna od popularnih međuroditeljskih preporuka jest ona o važnosti aktivnoga slušanja djeteta. Napominje se kako je dijete nemotivirano ako mu roditelj u komunikaciji, umjesto slušanja, nudi savjetovanje („Okreni kocku na drugu stranu”), razuvjeravanje („Ma nije to ništa”), ispitivanje („Zašto plačeš?”) ili prijetnje („Ako ne pospremiš igračke, bit ću jako tužna”). Pojašnjava se kako pomnim slušanjem roditelj potiče djetetovu samostalnost i podržava njegov aktivan utjecaj na vlastiti život (Pećnik, Starc, 2016). Iako je intencija slušanja iznimno važna, zamjećuje se kako, vođen tim utjecajem, prijateljski instruiran roditelj često sluša dijete kao „malog odraslog”. U namjeri iskazivanja poštovanja, roditelj mu pripisuje razinu racionalnosti i sposobnost odlučivanja kojoj ono još nije doraslo. Ograničen u pristupu, roditelj koji govorno uvažava dijete zanemaruje djetetova spoznajna (razvojna) ograničenja. U razgovoru mu nudi prezahtjevna objašnjenja, pa njegova očekivanja o tome što dijete zapravo može shvatiti postaju nerealna. Posljedično se informacijski preopterećeno (i razvojno neuvaženo) dijete isključuje iz roditeljskog govora, uz nezadovoljan protest ili uz smiren, prazan pogled (Ehrensaft, 2002). Umjesto uputa o suzbijanju teških emocija, roditelje bi trebalo ohrabriti