Zašto djeca ne mogu dugo učiti

Naš cilj nije potpuno eliminirati tehnologiju, već promijeniti percepciju učenja i integrirati prednosti obaju pristupa U svom svakodnevnom radu uočavam izazove u aspektima socijalnoga, emocionalnoga, odgojnoga i obrazovnoga funkcioniranja današnje djece. Istodobno mi ne može promaknuti činjenica porasta broja djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Suvremena djeca zahtijevaju drukčiji pristup i požrtvovnost svakoga sudionika uključena u bilo koji aspekt toga složenog procesa za dobrobit pojedinoga učenika, kao i učeničke populacije u cjelini. Vrlo često uzmičemo pred ulogom odgajatelja, bojimo se biti dosljedni, uvoditi strukturu u okvirima radnog tjedna, dana ili kraćeg razdoblja. Ustručavamo se dati negativni odgovor čak i kada ne utječe na neke bitne stvari. Ne razmišljajući puno o posljedicama djelujemo „popustljivo”, a često, moram primijetiti, bojimo se to učiniti jer nismo svojim životom i ponašanjem postali odgovarajući autoritet za dijete, odnosno mladu osobu. Zato se i događa da djeca bez odgode dobivaju što žele i kada žele. Virtualni pothvati Ne treba se ustručavati potvrditi istinu da je navedenom problemu svoj „doprinos” dala uključenost djeteta u doživljaje virtualnoga svijeta kao jednog segmenta stvarnog života u kojem su sadržaji vrlo jarki, dinamični, bezbolni i bliski njihovu shvaćanju. Mora se naglasiti da postoji ogromna razlika u vremenu postizanja željenih rezultata u stvarnom i virtualnom svijetu. Dijete u virtualnom svijetu doživljava posebnu dinamiku; brzu izmjenu okolnosti u kojima doživljava česta manja, a na određenim dionicama i veća zadovoljstva. Uspjehe postižu u malim pobjedama koje ih vode prema sve većima. Još jedan, nimalo zanemariv segment, jest taj da ih poraz i neuspjeh u virtualnom svijetu ne pogađaju do te mjere koju doživljavaju u stvarnim igrama – ne osjećaju bol zbog pada, ranjavanja, virtualnih sudara letjelica ili vozila kojima oni afektivno upravljaju. U virtualnim pothvatima ne osjećaju nikakvu ugrozu, iako igru doživljavaju posve stvarnom. Posve drukčije mladi mozak percipira učenje. Postizanje zadovoljavajućih rezultata u klasičnom je učenju dugotrajan, naporan i, ne trebamo se bojati reći, mnogo dosadniji proces od većine virtualnih. Potrebno je satima sjediti i učiti, pisati domaće zadaće, ponavljati gradivo, nadograđivati novo na već ranije usvojeno itd. Učenje vrlo često postaje dosadno i „nepotrebno”. Mnogi imaju pravo kada tvrde da ekran u velikoj mjeri utječe na koncentraciju. Pretjerana izloženost ekranima, posebno pametnim telefonima i tabletima, može dovesti do nekoliko problema koji otežavaju klasično učenje. Brze izmjene sadržaja na ekranima (kratki videozapisi, notifikacije) treniraju mozak na kratke cikluse pažnje, što otežava fokusiranje na duže, statične tekstove ili predavanja. Gledanje ekrana često je pasivna aktivnost, dok klasično učenje (čitanje, pisanje, rješavanje zadataka) zahtijeva aktivno mentalno sudjelovanje. Ne smijemo ispustiti iz vida kako osjećaj rada na