Je li kroatistici potreban naziv hrvatski književni jezik?

Vijeće za hrvatski jezik zaključilo je da hrvatski standardni jezik nema više potrebe za uporabom njegove istoznačnice „hrvatski književni jezik” te da pojam i naziv „hrvatski književni jezik” pokriva upravo ono što i zbir sastavnica te sintagme Hrvatski književni jezik mora imati mnogo različitih registara i stilova – ako želi izraziti sve što želi, ne može ostati u normativnoj formi… Hrvatski književni jezik nije instrument jednoga registra – treba ga rabiti kao veličanstvene orgulje, rabeći sve registre koje poznaje hrvatska i svjetska književna kultura. Akademik Mislav Ježić Pročitali smo na portalu misao.hr da hrvatski standardni jezik „nema više potrebe za uporabom njegove istoznačnice 'hrvatski književni jezik' koja je imala svoju svrhu u olovnim vremenima i predstavljala je naziv za hrvatski standardni jezik s nešto blažim tretmanom u totalitarnoj SFRJ” te da „pojam i naziv 'hrvatski književni jezik' pokriva upravo ono što i zbir sastavnica te sintagme kaže tj. jezik hrvatske književnosti na hrvatskom jeziku (ne zaboravimo, drugi jezik hrvatske književnosti je latinski), a opseg toga književnoga jezika širi je od standardnoga jer uključuje književnost u svim varijetetima izvan standardnoga, ali i standardni ako se koji autor odluči pisati svoja djela koristeći samo hrvatski standardni jezik” (https://misao.hr/2025/04/08/prof-marko-tadic-vijece-za-hrvatski-jezik-radi-redovito-i-sastavljanje-plana-hrvatske-jezicne-politike-postojano-napreduje/ ). Komu smeta naziv književni jezik!? No što ćemo u tom slučaju sa Zakonom o hrvatskom jeziku, treba li onda mijenjati članak 2. toga Zakona koji kaže: „(1) Hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku ‒ na glagoljici, hrvatskoj ćirilici (bosančici) i latinici (gajici)” (https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2024_02_14_252.html ). Prema Zakonu o hrvatskom jeziku pojmovi hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik istoznačni su s razlikama na povijesnojezične tradicije. Na službenim mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik u rubrici O hrvatskome jeziku čitamo: „Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati” (http://ihjj.hr/stranica/o-hrvatskome-jeziku/26/ ). U kroatistici postoji i nekoliko drugih mnijenja, primjerice: „Hrvatski književni jezik funkcionalni je stil hrvatskoga standardnog jezika” (https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_književni_jezik ). Prema prof. dr. sc. Branki Tafri hrvatski književni jezik treba razlikovati od hrvatskoga standardnoga jezika, a ti nazivi i pojmovi nisu istoznačni. Književni jezik, prema Tafri, nadregionalni je kulturni idiom koji nije propisan za jezičnu porabu i neobilježen općom obveznosti. Njegova je norma neuravnotežena jer polazi od uzusa, a uzus se ipak razlikuje od kodificirane norme u standardnom