Treba li srediti definiciju raznovrsnosti naziva hrvatski jezik?

U hrvatskom se strukovnom nazivlju katkad stvara nekakva mješavina općega, engleskoga i vlastitoga. Nije uvijek jasno što pripada općemu nazivlju u jezikoslovlju, a što konkretno hrvatskomu jeziku u pojedinim definicijama U pojedinim javnim nastupima i jezikoslovnim člancima prije i danas prečesto pojedini kroatisti tvrde da standardni hrvatski jezik nije materinski i svi ga moramo učiti u školi, ima ih koji izjednačuju književni, standardni i materinski jezik, a ima čak i onih koji pokušavaju uvesti u nastavni predmet Hrvatski jezik u školama bezimeno ime za hrvatski jezik. Svega i svašta na veliku žalost ima... Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati ili se materinski i standardni razlikuju? Problem je u tome da se pojam „standardni jezik”, „književni jezik”, „materinski jezik”, „nacionalni jezik” svaki na svoj način tumači, što stvara ponekad nered u definiciji što je što. Što je, zapravo, materinski jezik? S jedne strane standardni se jezik ne podudara potpuno u svemu s materinskim jezikom, iz nekoliko razloga. Prvo, materinski je jezik zapravo prvi jezik („jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomično, jer ovisi o mnogim društveno-jezičnim čimbenicima: zavičaju, obrazovanju, struci, dobi itd. Drugo, materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom). Treće, materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci. Četvrto, materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik. Peto, materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo. Šesto, materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje (komunikaciju), npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe jezika koje se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima. Materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik – standardni jezik S druge pak strane, međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati i prije škole. Mnogi roditelji govore s djecom i prije škole, rabeći upravo standardni jezik ili mješavinu razgovornoga i standardnoga jezika. Naravno da djeca imaju ili mogu imati u svojemu govoru pogrješke