Trebamo li pedagoške ili kaznene mjere?

U jednom od najboljih odgojno-obrazovnih sustava – finskom – umjesto inzistiranja na normativnom propisivanju kaznenih mjera nastoje se uvoditi pedagoški programi koji djeluju preventivno Briga o disciplini i oblikovanju ponašanja učenika prisutna je od pojave prvih škola u drevnim civilizacijama pa sve do danas. Ovaj se problem često nastojao rješavati različitim oblicima kažnjavanja, koji su u početku bili pretežito tjelesni. O tome svjedoči učenički rad iz drevnog Sumera, zapisan klinastim pismom na glinenoj pločici. Učenik navodi da je bio kažnjen šibanjem zbog raznih razloga - kašnjenja, neuredne odjeće, činjenja nečega bez dopuštenja i slično. Takvo se kažnjavanje u našim školama zadržalo sve do prošlog stoljeća, a u nekim dijelovima svijeta i danas se koristi. Danas se umjesto tjelesnog kažnjavanja sve češće susreće simboličko kažnjavanje, primjerice etiketiranje, javne opomene, oduzimanje ugleda. U Hrvatskoj je takav pristup normativno uređen Pravilnikom o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, koji se povremeno mijenja s ciljem osuvremenjivanja te preciznijeg definiranja neprihvatljivih oblika ponašanja i načina postupanja prema učenicima koji krše pravila. U tom se okviru pretpostavlja da će mjere poput opomene, ukora, strogog ukora i premještaja u drugu školu doprinijeti usmjeravanju učenikova ponašanja u poželjnom smjeru. Upravljanje razredom Budući da takva praksa postoji otkad postoje škole, gotovo je nitko ne propituje. Umjesto toga nastoje se pronaći učinkovite „pedagoške” mjere koje bi u naše škole trebale unijeti više reda i discipline. U suvremenoj pedagogiji taj se cilj sve češće povezuje s konceptom upravljanja razredom. Važnost toga da se nastava i druge odgojno-obrazovne aktivnosti odvijaju u sigurnom i strukturiranom okruženju potvrđuju dvije nedavno objavljene meta-analitičke studije odnosno istraživanja u kojima se sažimaju rezultati većeg broja empirijskih, najčešće eksperimentalnih istraživanja. U njima je utvrđeno da učinkovito upravljanje razredom ima statistički značajan učinak ne samo na disciplinu, nego i na akademske, socio-emocionalne i motivacijske ishode. Dakle, škola treba biti mjesto u kojemu učenici uče, a ne stvaraju nered. Međutim, pitanje je može li se to postići „pedagoškim” mjerama koje predstavljaju oblik simboličkih kazni ili je potrebno učiniti nešto drugo kako bi se to postiglo. O tome da se represijom ne može suzbiti učeničko asocijalno ponašanje naglašavao je Alexander Sutherland Neill, osnivač škole Summerhill. Smatrao je da je takvo ponašanje nesvjesni izraz nezadovoljenosti osnovnih potreba, osobito potrebe za ljubavlju. Zbog toga je isticao da „mržnja i kazne nikada nisu ništa izliječile; samo ljubav ima iscjeliteljsku moć”. Upravo se zato u jednom od najboljih odgojno-obrazovnih sustava – finskom – umjesto inzistiranja na normativnom propisivanju kaznenih mjera nastoje uvoditi pedagoški programi koji prije svega djeluju preventivno. Takvi programi sadržavaju različite postupke koji se