Djeca u kavezu društvenih mreža

Zamislite da je ekscentrični milijarder, kojeg nikad niste upoznali, pozvao vaše dijete da se pridruži prvoj trajnoj ljudskoj koloniji na Marsu. Biste li ga pustili da ide? Naravno da ne biste. Jasno vam je da je ta zamisao potpuno suluda – slati djecu na Mars da se možda nikad ne vrate. Zašto bi to ijedan roditelj dopustio? 

Nažalost, promaknulo nam je da naša djeca odrastaju na Marsu. Naša je glavna zadaća pomoći im da se vrate na Zemlju, upozorava Jonathan Haidt, profesor etičkog liderstva na Sveučilištu u New Yorku (Stern School of Business) i autor zapažene knjige Anksiozna generacija – Kako je veliko premreživanje djetinjstva uzrokovalo epidemiju duševnih bolesti. 

U toj eksplozivnoj popularno-znanstvenoj uspješnici koja je privukla pozornost čitatelja diljem svijeta autor analizira porast anksioznosti kod mladih u digitalnom dobu i istražuje utjecaj društvenih mreža i moderne tehnologije. Pametni su telefoni upropastili mentalno zdravlje generacije Z, tvrdi istaknuti socijalni psiholog. Moramo zaštititi svoju djecu – i sebe same – od psiholoških posljedica života pred zaslonom jer je cijena previsoka. Moramo vratiti našu djecu s Marsa. 

Nakon više od desetljeća stabilnosti, pa i napretka, duševno zdravlje adolescenata dramatično je palo početkom 2010-ih. Stope depresije, tjeskobe, samoozljeđivanja i samoubojstava naglo su porasle, a nerijetko se i udvostručile. Zašto? 

U knjizi Anksiozna generacija socijalni psiholog Jonathan Haidt upozorava na epidemiju duševnih bolesti među mladima, koja je zahvatila mnogo zemalja istodobno. Zatim istražuje narav djetinjstva – zašto djeca trebaju igru i samostalno istraživanje kako bi sazrela u sposobne i uspješne ljude. Jonathan Haidt pokazuje kako je djetinjstvo uz igru počelo slabjeti još osamdesetih prošlog stoljeća, a gotovo je posve nestalo kad se početkom 2010-ih pojavilo „djetinjstvo uz mobitel”. Glavna je tvrdnja knjige da su dva trenda – prezaštićenost u stvarnom svijetu i manjak zaštite u virtualnom svijetu – glavni razlozi zbog kojih su djeca rođena nakon 1995. postala anksiozna generacija. 

„Generacija Z postala je prva generacija u povijesti koja je proživjela pubertet noseći u džepu portal koji ih je odvlačio od njihovih bližnjih i uvlačio u alternativni svemir, mnogo uzbudljiviji, ovisničkiji, nestabilniji i neprikladan za djecu i adolescente. Društveni uspjeh u tom svemiru zahtijevao je da velik dio svoje svjesnosti – trajno – posvete održavanju vlastitog online brenda. Bilo je to nužno za prihvaćanje vršnjaka, što je adolescentima nužno poput zraka, te za izbjegavanje online vršnjačkog nasilja, što je noćna mora svakog adolescenta”, napominje autor knjige koju je na hrvatski prevela Ana Briški Đurđevac. 

Tinejdžeri generacije Z navučeni su na to da provode sate i sate svakog dana prelistavajući „blistave sretne objave svojih prijatelja, poznanika i dalekih influencera”. Provodili su vrijeme gledajući sve veći broj videozapisa koje su kreirali korisnici i zabave koju su im nudile funkcije automatske reprodukcije sadržaja te algoritmi dizajnirani kako bi ih držali online što je dulje moguće. Provodili su mnogo manje vremena igrajući se, razgovarajući, dodirujući ili čak gledajući svoje prijatelje i članove obitelji u oči te se tako smanjilo njihovo sudjelovanje u fizičkome, tjelesnome društvenom ponašanju nužnom za uspješan ljudski razvoj. 

Odrastanje u virtualnom svijetu potiče anksioznost, anomiju i osamljenost. Veliko premreživanje djetinjstva – prijelaz iz djetinjstva temeljenog na igri u djetinjstvo temeljeno na telefonu – pokazalo se kao katastrofalan neuspjeh. Članovi generacije Z subjekti su pokusa radikalno novoga načina odrastanja, daleko od interakcija u stvarnom svijetu malih zajednica, u kojem je ljudska vrsta evoluirala. Nazovimo to velikim premreživanjem djetinjstva, kao da su postali prva generacija koja je odrasla na Marsu, zaključuje Haidt. 

Autor oslikava to veliko „premreživanje djetinjstva” desetkom mehanizama koji su narušili socijalni i neurološki razvoj djece – od neispavanosti, manjka pozornosti i ovisnosti, pa sve do usamljenosti, uspoređivanja i perfekcionizma. Objašnjava i zašto društvene mreže osobito snažno pogađaju djevojčice, dok se dječaci sve češće povlače iz stvarnoga svijeta u virtualni – s pogubnim posljedicama za njih same, njihovu obitelj i društvo. 

Ali Haidt ponajprije traži da nešto poduzmemo. Dijagnosticira zamke zbog kojih ne postupamo kao kolektiv, a zatim predlaže četiri jednostavna pravila (nema pametnih telefona prije srednje škole; nema društvenih medija prije šesnaeste godine; škole bez telefona i mnogo više nenadgledane igre i dječje neovisnosti) koja bi nas mogla osloboditi. Pokazuje koje postupke mogu poduzeti roditelji, učitelji, škole, tehnološki divovi i državna uprava kako bi zaustavili epidemiju duševnih bolesti i obnovili humanije djetinjstvo. (šn/šk)