Malo, a veliko

„Pričati pričuˮ. Živimo u vremenu u kome - nemamo vremena. Strasno zaokupljeni zgrtanjem materijalnih dobara, zaboravljamo onu drugu stranu, duhovno dobro, dobro srca. Zato i najčešća majčina reakcija prije spavanja djeteta jest samo: „Laku noć.ˮ A dijete bi htjelo čuti majčin glas, recimo čitanjem kakve priče. Poput ovih priča Vere Zemunić. 

Spisateljski glas Vere Zemunić nije nepoznat, štoviše! Sa svojih trinaest zbirki, od kojih su tri prozne, s nizom pjesama u antologijama, dječjim časopisima i poglavito u školskim čitankama, ona je u suvremenoj dječjoj književnosti značajno ime. Pa čime je to, kakvim rukopisom, ona zaslužila dostojno mjesto u suvremenoj hrvatskoj produkciji za djecu, što su obilježja ove zbirke?

Autorica je, i u dosadašnjoj produkciji, dijete prirode. Ne samo da formalnu strukturu zbirke dijeli na četiri godišnja doba, nego je poprište svih njezinih priča priroda, sa svojim svijetom, biljnim i životinjskim. U taj svijet uronjena su djeca i sve to skupa ravnopravno korespondira u pomalo idiličnoj stvarnosti, bez dramatskih potresa i sukoba. Ako takvih i ima, svi se oni zaključuju duhovitim poantama. To, poantiranje, u autoričinoj je naraciji važan pripovjedni detalj. Recimo, u priči „Kako se medo ženioˮ, naivni medo mladoženja biva nasamaren od koga drugoga nego lisice, a još je bolji primjer „Zakašnjela rodaˮ: nositeljica novorođenčadi zakasnila je jer su se otac i majka vraćali s bebom iz rodilišta. Vrlo dobar primjer detabuizacije na nenametljiv, domišljat način!  

Posebna je vrijednost ove zbirke njezin stil. Dugogodišnja učiteljica Vera Zemunić vrlo dobro zna kakvo mora biti pripovijedanje najmlađima: kratke priče (dostatne da time zadrže djetetovu pozornost) i posebno sintaktična organizacija – ona je uzor jednostavnosti, parataktički složena, reklo bi se: prozračna je, prohodna, lako razumljiva i najmlađima, a što je još važnije – „pričljiva" je, te tako vrlo zahvalna u čitateljskom činu. Ukratko: vrlo prikladna za „laku noćˮ.

Ono što jednom napisah za Verine prozne minijature ponovio bih: odraslom iskustvenom čitatelju ovih će se gotovo osamdesetak struktura učiniti pomalo infantilnima. No, upravo je u tome njihova najvažnija vrijednost. To jest, autorica je krajnje ekonomiziranom strukturom – pripovjednom i kompozicijskom – tematizirala jedan poseban svijet, onaj koji mi odrasli u svakodnevnoj trci ne zapažamo, svijet malih stanovnika livada, polja i šuma, koji su, eto, oživljeni, antropomorfizirani na stranicama ove zbirke.

Temom, karakterizacijom i izrazom zbirka će zato naći vrlo zahvalne čitatelje/slušatelje među najmlađima, pa će zato i biti nedvojben dobitak u suvremenoj dječjoj proznoj hrvatskoj produkciji. Poradi toga zaslužuje javno objavljivanje i – čitanje/pričanje. 

(predgovor knjizi Kako se raste)