Djeco, more je s druge strane ekrana!

Ljeto je. More je toplo. Sunce sija. Plaža je puna.

I mobiteli rade punom parom.

Sjedim na plaži i promatram. Oko mene djeca. Puno djece. I gotovo svako ima nešto u rukama.

Ne lopaticu. Ne kanticu. Ne kamenčić. Ne školjku. Mobitel ili tablet.

I tu počinje moja mala ljetna kriza.

Dijete sjedi pod suncobranom, dva metra od mora, i igra – virtualnu igru. More je, očito, precijenjeno. Valovi su dosadni. Pijesak je bez veze. Kamenčići nemaju Wi-Fi. A školjke, zamislite, nemaju ni Bluetooth.

Možda bi trebalo uvesti novu turističku ponudu: „Plaža s besplatnim internetom i pogledom na more koje ne morate koristiti.“

Jer čemu more ako imate YouTube? Čemu pijesak ako imate Minecraft?

Čemu prijatelj pokraj sebe ako imate nekoga s druge strane ekrana?

I onda se sjetim svojih ljetnih praznika.

Na plažu smo išli s ručnikom, kremom za sunčanje i kantom koja je već imala nekoliko pukotina. Nismo imali roditeljski popis aktivnosti. Nismo imali animatora. Nismo imali aplikaciju „Kako kvalitetno provesti vrijeme na plaži“.

Imali smo – dosadu.

I ta je dosada bila čudesno kreativna.

Od pijeska smo gradili dvorce, kuće, ceste i cijele gradove. Kopali smo kanale i pokušavali napraviti bazen koji će izdržati barem jedan val. Skupljali smo kamenčiće i školjke. Bacali kamenčiće u more i natjecali se čiji će napraviti više „žabica“. Tražili smo kamen u obliku srca, ribe ili nečega što smo samo mi mogli prepoznati.

A ako nije bilo ničega?

Onda smo izmislili nešto.

Ako smo imali prijatelja – igrali smo se.

Ako nismo imali prijatelja – našli smo ga.

Ako nismo imali igračku – napravili smo je.

Ako nam je bilo dosadno – još bolje.

Jer dosada je nekada bila početak igre.

Danas je dosada postala hitno stanje.

„Mamaaa, dosadno mi je!“

I mama, kao hitna služba za dječju dosadu, promptno reagira:

„Evo ti mobitel.“ Problem riješen.

Dijete šuti. Roditelj šuti. Mobitel radi. Svi zadovoljni.

Do trenutka kada dijete više ne zna što bi sa sobom ako mu u ruci nije ekran.

A onda se mi odrasli čudimo.

„Pa kako se ne zna samo igrati?“

Pa kako bi znalo?

Godinama smo mu govorili što treba gledati, što igrati, kada gledati i koliko gledati. Čim bi nastala praznina, mi bismo je popunili ekranom.

Čekamo u redu – mobitel. Vozimo se – tablet. Čekamo ručak – mobitel. Idemo u restoran – tablet.

Čekamo liječnika – mobitel. Na trajektu – tablet. Na plaži – mobitel. Na moru – mobitel.

A možda ćemo jednoga dana doći do toga da dijete sjedne u more i pita:

„A gdje se ovdje uključuje internet?“

Naravno, nije mobitel kriv za sve. Tehnologija je dio našeg života i djeca je trebaju upoznati i naučiti koristiti. Problem nastaje kada ekran postane dadilja, animator, prijatelj, učitelj, zabavljač i lijek protiv svake dosade.

A posebno je tužno kada ekran zauzme mjesto stvarnog iskustva.

Jer što će dijete jednog dana pamtiti s tog ljetovanja? Video koji je pogledalo 47 puta? Igricu?

Virtualnu nagradu?

Ili će se sjećati kule koju je napravilo s prijateljem, a koju je more srušilo za pet minuta?

Hoće li se sjećati kako su se svađali oko toga čiji je kamen ljepši? Kako su se utrkivali do bove?

Kako su zakopavali prijatelja u pijesak pa mu ostavili samo glavu?

Kako su do večeri imali pijesak baš svugdje – čak i tamo gdje pijesak nikako nije trebao biti?

Hoće li se sjećati mokrih ručnika, slane kose, oguljenih koljena, smijeha i onog osjećaja kada mama s plaže viče:

„Izlazi iz vode!“

A dijete odgovara:

„Samo još jednom!“

To su uspomene. Ne savršene. Ne filtrirane. Ali naše.

Zato se ovog ljeta pitam nešto što možda neće biti ugodno čuti.

Gdje smo pogriješili? Jesmo li djeci previše olakšali život?

Jesmo li im iz najbolje namjere oduzeli priliku da sami pronađu zabavu?

Jesmo li toliko željeli da im nikada ne bude dosadno da smo zaboravili kako je upravo dosada jedan od najboljih pokretača dječje mašte?

Jer dijete kojem je dosadno mora nešto smisliti. A dijete koje uvijek dobije ekran ne mora smisliti ništa.

Samo treba pritisnuti – play.

Možda bismo zato ovog ljeta mogli napraviti jedan mali eksperiment.

Ne moramo baciti mobitele u more. Iako priznajem, ponekad je primamljivo.

Samo ih možemo ostaviti u torbi. Ne cijeli dan. Ne zauvijek. Samo malo.

Dati djeci priliku da ponovno otkriju ono što je bilo tu prije ekrana.

Pijesak. More. Kamenčiće. Školjke. Sunce. Vjetar. Prijatelje.

I – užas nad užasima – dosadu.

Pustimo ih da kažu:

„Dosadno mi je!“

A mi nemojmo odmah ponuditi rješenje.

Nemojmo reći: „Evo ti mobitel.“

Recimo: „Pa smisli nešto.“

Možda će prvo biti ljuti. Možda će se dosađivati. Možda će pet minuta samo gledati u more.

A onda će netko baciti kamenčić. Netko će napraviti rupu u pijesku. Netko će pronaći školjku.

Netko će reći: „Ajmo napraviti dvorac!“ I odjednom će se dogoditi nešto nevjerojatno.

Djeca će se početi igrati. Bez aplikacije. Bez punjača. Bez lozinke. Bez roditeljske upute.

I možda će upravo tada shvatiti ono što smo mi nekako zaboravili:

More nije pozadina za ekran. More je igra.

A djetinjstvo nije vrijeme koje treba popuniti sadržajem.

Djetinjstvo je vrijeme u kojem dijete treba imati dovoljno prostora da samo nešto izmisli.

Zato, dragi odrasli, ovog ljeta kada vaše dijete ispod suncobrana kaže:

„Dosadno mi je!“

Nemojte paničariti.

To nije kvar sustava. To je možda početak nečega. Dajte mu kamenčić. Dajte mu lopaticu.

Dajte mu pijesak. Dajte mu more.

I najvažnije – dajte mu priliku da samo smisli što će s tim.

Jer možda djeci danas ne treba još sadržaja. Možda im treba malo manje sadržaja i malo više – života.

A mi odrasli?

Možda bismo mogli napraviti isto.

Ostaviti mobitel. Ući u more. Baciti kamenčić. I sjetiti se kako je to bilo kad smo se znali igrati bez ekrana.

Jer ako ćemo iskreno – možda djeca nisu zaboravila kako se igra. Možda smo mi zaboravili kako ih pustiti da se igraju.

I zato pitanje ostaje:

Gdje smo pogriješili?

Možda onda kada smo im, iz najbolje namjere, počeli rješavati svaku dosadu.

A možda je vrijeme da im je ponovno vratimo.

(Ivančica Tajsl Dragičević, mag. prim. educ. je učiteljica izvrsna savjetnica iz Osnovne škole Trnjanska, Zagreb)