Kad Institut rangira škole, a ne razumije obrazovanje

Autori istraživanja navode da su rangirali škole prema odnosu uloženih sredstava i obrazovnih ishoda naglašavajući da „najmanje troškova” ne znači nužno i „najbolju praksu”. No, to upozorenje ne preživljava sudar s naslovnicom. U javnom prostoru ne ostaje pojam tehničke učinkovitosti, nego etiketa (ne)uspjeha. Institut se pritom ne može u potpunosti distancirati od tog ishoda: rangiranje nije nusprodukt, nego središnji alat istraživanja.

Problem nije u korištenju kvantitativnih metoda, nego u njihovoj primjeni na područje koje je duboko kontekstualno. U obrazovanju inputi i outputi nisu neutralne varijable. Socioekonomska struktura učenika, razina roditeljske podrške, inkluzivne obveze škole i lokalni kontekst snažno utječu na ishode, ali ostaju izvan dosega modela. Kada se takva ograničenja zanemare u javnoj prezentaciji, rang lista ne mjeri kvalitetu. Ona reproducira nejednakosti.

Odgovornost u obrazovanju

Posebno zabrinjava činjenica da se radi o osnovnim školama. U sustavu obveznog obrazovanja u kojima roditelji često nemaju stvaran izbor škole, javno rangiranje ne djeluje kao informacija, nego kao presuda. Škole niže na ljestvici ne percipiraju se kao „manje učinkovite”, nego kao lošije. U toj percepciji ne stradaju institucije, nego djeca i zajednice koje te škole pohađaju.

Institut za javne financije u svojim analizama često naglašava važnost odgovornog korištenja javnih sredstava. No, odgovornost u obrazovanju ne može se svesti isključivo na financijsku učinkovitost. Škola nije proizvodna jedinica, a obrazovni rezultat nije linearni output. Ono što se ne može jednostavno kvantificirati: školska klima, odnosi u učionici, podrška učenicima s teškoćama, dugoročni odgojni učinci, u ovoj analizi praktički ne postoji, iako upravo ti elementi čine razliku između formalno učinkovite i stvarno dobre škole, škole koja „dobro posluje“ i škole koja doista dobro obrazuje.

To ne znači da ovakva istraživanja nemaju vrijednost. Naprotiv, ona mogu biti iznimno korisna kao alat za evaluaciju sustava i oblikovanje obrazovnih politika. No, trenutak u kojem se analitički instrument pretvori u naslovničku ljestvicu uspješnosti jest trenutak u kojem znanstvena suzdržanost ustupa mjesto javnoj simplifikaciji.

Aparati i klikovi

Ako Institut za javne financije želi ostati vjerodostojan akter u raspravama o obrazovanju, tada mora jasnije povući granicu između analize i rangiranja jer kada se škole počnu uspoređivati kao da su poslovne jedinice, gubi se iz vida ono što bi trebalo biti temelj svake obrazovne politike. Djeca nisu statistika, a škole nisu mjesta na ljestvici! One su zajednice u kojima se ne mjeri samo učinkovitost, nego i odgovornost.

Ako želimo ozbiljno govoriti o kvaliteti zagrebačkog (hrvatskog) školstva, onda je nužno prihvatiti da ono ne stane u poredak i rang liste. Ono zahtijeva društveno odgovorniju raspravu.

Kad smo već prihvatili logiku tehničke učinkovitosti, predlažem da je primijenimo i na ostatak života.

Primjerice, zamislite da biramo „najboljeg vozača autobusa” prema tome tko potroši najmanje goriva po kilometru. Onaj koji vozi sporije, ne pali grijanje zimi i izbjegava gužvu pobjeđuje. Putnici su se možda smrzavali, kasnili na posao i stajali nagurani, ali brojke su sjajne.

Tehnička učinkovitost je sjajna stvar kad kupujete perilicu rublja. Manje struje, više okretaja – jasno i mjerljivo. No škola nije kućanski aparat. Djeca nisu kilovati. A učitelji nisu servisna služba.

Možda je zato vrijeme da priznamo jednostavnu stvar. U životu postoje stvari koje je lako izračunati i stvari koje je važno razumjeti. Problem nastaje kad ih zamijenimo.

I na kraju …

Hvala Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih i Gradu Zagrebu koji škole čine tehnički neučinkovitima na način da odobravaju radna mjesta za nove programe, više stranih jezika, za produžene boravke, ZAG, stručne suradnike i … jer ne promatraju škole isključivo kroz prizmu troškovne učinkovitosti. 

Svima …

Važno je da svi znamo da škola MORA biti sretno mjesto gdje se djeca osjećaju sigurno, viđeno i ohrabreno. Ako izgubimo tu jednostavnu istinu, obrazovanje bez radosti i dostojanstva nije uspjeh, nego promašaj.