Volim gledati Dnevnik na televiziji. Posebno onaj večernji u 19.30. Nastojim biti informiran, a pretpostavka je da večernji Dnevnik pokriva najvažnije događaje dana u svijetu i Hrvatskoj. Rat između Amerike i Irana, Ukrajine i Rusije, Trump, Putin, Zelenski, rast cijena nafte, izbori u Mađarskoj, orkansko nevrijeme u Zagrebu, inflacija u Hrvatskoj. Svaka takva vijest posredno ili neposredno utječe na naše živote ili nam barem udara na emociju. A iz tog mora vijesti o ratovima, pogibeljima i političkim previranjima iznenada izranja još jedna. Neočekivana, ali važna. Vijest koja se odnosi na prepisivanje na maturi.

Dakle, vijest koja je odjeknula u svim medijima jest da se smanjuje kazna za prepisivanje, odnosno korištenje mobitela na maturi. Umjesto da se poništi cijela matura u tom roku, poništava se samo ispit na kojemu je kandidat ulovljen pri nedopuštenom korištenju mobitela. 

Posljedice odluke

Pitao sam se je li vijest o smanjenju kazne za prepisivanje zaista vrijedna termina večernjeg Dnevnika. Je li ta vijest važna kao rat ili kao elementarna nepogoda. Prva mi je misao bila da je to zanimljivo tek kojem maturantu i spada na marginu kakvog portala ili jutarnju radijsku emisiju. Ne podcjenjujući maturu, zaključio sam da ta vijest nije za udarni večernji termin pa ću se s temom malo našaliti.

A onda, lutajući mislima, ironija je nestala, postao sam pomalo tjeskoban i zabrinut. I zaključio da je vijest zaista važna. A da bi se shvatila važnost ove vijesti, potrebno je istražiti posljedice te odluke. A odluka šalje poruku, jasnu i nedvosmislenu. Prepisivanje nije baš tako veliki prekršaj, ne treba s kaznama pretjerivati. Pogriješili smo, nismo trebali poništavati cijelu maturu, trebamo imati razumijevanja. Je li takvo razmišljanje ispravno?

Na ovo pitanje odgovorit ću ako prije toga odgovorim na pitanje što je to prepisivanje i korištenje mobitela kao sredstva za prepisivanje. Evo mojih odgovora: 1. prepisivanje je varanje; 2. prepisivanjem dobivaš bodove koje inače ne bi dobio; 3. prepisivanjem ćeš na ljestvici poretka preskočiti neke kandidate koji su pisali pošteno u skladu sa zakonom; 4. prepisivanjem ćeš upisati željeni fakultet korištenjem nezakonitih metoda, a netko tko se koristio zakonitim metodama možda neće; 5. prepisivanje je krađa koja prepisivača stavlja u povoljniji položaj od onih koji koriste samo svoje znanje.

I da bude potpuno jasno, maturanti su na svakom ispitu upozoreni da ne smiju koristiti mobitele. Ovdje nije riječ o mladenačkoj nepodopštini, već smišljeno pripremljenom načinu da se prevarom ostvari korist. I ne, ne prepisuje većina maturanata. Uz takva upozorenja, uz sve propisane kontrole, za takvo što odlučuju se tek oni s manjkom morala i nikakvim strahom od posljedica.

Tko je žrtva?

A kakvu su poruku dobili ostali učenici? Dobili su poruku da se, ako si dovoljno spretan, nepoštenje isplati. Jer uvijek postoji opravdanje. Koristio je mobitel jer je nesiguran, anksiozan, nije čuo upozorenje da treba odložiti mobitel na odvojeno mjesto (premda se to jasno i glasno ponavlja)… Jadno dijete, ne treba ga pretjerano kažnjavati... Koliko smo samo puta čuli takve fraze. A nisu li zapravo jadna ona druga djeca, ona poštena, ona koja još vjeruju da u životu postoji i pravda. I tko je tu u konačnici žrtva? Onaj koji prepisuje ili oni koji pišu pošteno? Načelom da se sve može izgladiti, svaka krivnja relativizirati i svako ponašanje opravdati svjesno sudjelujemo u pogrešnom odgoju.

Najviše me strah sljedeće situacije. Uhvatit ćemo učenika ili studenta kako prepisuje. Možda neće prepisivati već će na neki drugi način varati, nije bitno koga, nije bitno kako. A kad bude uhvaćen, čudit će se što ga se uopće proziva. Na pitanje zašto to čini, jednostavno će reći: tako su me učili u školi.

E nismo, nismo te tako učili u školi!