Svugdje pomalo, a nigdje dovoljno

Nastavnički posao često je neshvaćen uglavnom zato jer sami nastavnici o njemu rijetko sveobuhvatno govore, a kad ne govorimo mi, onda o našem zanimanju govore drugi na način koji je najčešće određen njihovim vlastitim iskustvom i iz vlastite perspektive. Nastavnici osjećaju da ih se teško razumije jer javnost gleda samo jedan segment našeg rada, i to onaj u razredu. Sav ostali posao, pripreme, administraciju, individualni rad s učenicima, sastanke, edukacije, ispravljanje zadaća, komunikaciju s roditeljima, vodstvom škole, savjetnicima... rijetko tko doživljava kao stvaran posao, a on to nepobitno jest.

Pitanje odgovornosti

Sindikat Znanje prepoznao je nužnost govoriti o složenosti i društvenoj važnosti posla zaposlenika srednjoškolskog sustava kako bi mogli argumentirano predstavljati zahtjeve prosvjetnim vlastima da stvarno unapređuju položaj nastavnika i brinu se o njima jer na njihovim leđima leži odgovornost za rast i razvoj naše budućnosti – naših učenika. Upravo smo zato ovom prilikom odlučili progovoriti o radu nastavnika koji rade na više škola jer ne mogu zaraditi plaću na jednoj školi jer nema dovoljno sati da napune normu rada u razredu (normu neposrednog rada) o čijoj ispunjenosti ovisi hoće li nastavnik imati punu plaću.

Nastavnici koji rade na više škola suočavaju se sa specifičnim izazovima o kojima se rijetko govori. Svakodnevno prebacivanje između različitih lokacija, različitih suradnika, različitih razreda i učenika zahtijeva ogroman fizički i mentalni napor. Neprekidno putovanje, teško kvalitetno usklađivanje rasporeda između škola, višestruka administracija usložnjava ovaj poseban oblik rada. 

Teško je u tim okolnostima stvarati dublje i zdravije odnose u kolektivima jer se čini da su uvijek u „prolazu”, a poznato je upravo podrška radnih kolega najčešće i jedina stvarna podrška. Malo ih se odluči krenuti u proces napredovanja jer nigdje nisu dovoljno dugo da se uključe u dodatne projekte rastrzani između različitih škola, sustava gdje svi imaju svoja očekivanja i realno malo razumijevanja.

Takvi kolege rijetko žele govoriti o svom poslu jer ne žele da ih se doživi da prigovaraju takvom radu jer im se čini da su lakše zamjenjivi, a upravo njihov rad omogućuje da sustav ima stručnu zastupljenost nastave psihologije, sociologije, logike, a sve više i nekih drugih predmeta. 

Posebni uvjeti

Rad na više škola jest priznat kao rad u posebnim uvjetima, što znači da ga poslodavac priznaje kao onaj kojeg treba dodatno vrednovati slično radu u kući ili radu s djecom s teškoćama. Međutim, do sada se uspjelo pregovarati da samo nastavnik koji u jednom danu radi na tri i više škola dobiva za taj dan mizernih 5 % dnevne zarade tog dana. To je praktično oko 3,5 € ili oko 14 € mjesečno. Ali pravo je pitanje, dobije li itko u Hrvatskoj centa naknade jer ravnatelj ipak pokušavaju raspored složiti tako da se radi u dvije škole dnevno?

Nemaju ti ljudi pravo na dvokratni rad (iako rade ujutro u jednoj, a popodne u drugoj školi), nemaju pravo ni na smjenski rad iako rotiraju smjene, ali ne u jednoj već u više škola i uvijek je objašnjenje isto – svaka je škola zaseban poslodavac i gleda samo dio rada koji se odradi u toj školi. Zato imaju i zasebne ugovore o radu za svaku školu. I prošlo bi objašnjenje da se onda materijalna prava kao što su božićnica, regres ili uskrsnica isplaćuju u svakoj školi. Tu poslodavac odjednom govori da se radi o zaposleniku sustava, a ne zaposleniku svake pojedine škole pa se nastavniku koji radi na više škola isplaćuju ova prava samo u jednoj školi.

Sindikat Znanje već neko vrijeme jasno komunicira da se ovaj oblik rada mora primjerenije vrednovati putem granskog kolektivnog ugovora ili olakšati ostvarivanje pune plaće, što je ovim kolegicama i kolegama često nedosanjan san jer se u značajnom dijelu unatoč svim naporima ne uspijeva skupiti dovoljan fond sati i na više škola da bi zaradili punu plaću. To praktično znači ili priznati dodatak na ove posebne uvjete rada na način da se 5 % obračunava na cijelu plaću nastavnicima koji rade na dvije ili više škola ili da im se omogući ostvarivanje naknade pune plaće na umanjenu normu. 

Daljnje zanemarivanje ovih nastavnika dovest će do sve veće nestručne zastupljenosti nastave, a to vodi urušavanju sustava. Zar nam je to stvarno potrebno?