Kako fenomen „dugotrajnog konzumiranja” iskoristiti u metodici nastave?

Je li moguće fenomen „bingeanja” iskoristiti u metodici nastave? Možemo li film odnosno nastavni sat od 45 minuta razbiti na tri epizode odnosno cjeline po 15 minuta ili pet cjelina po devet minuta, pa da učenici i studenti „bingeaju” cijeli nastavni sat? Bio bi to zanimljiv eksperiment Ima li nastavnika, učitelja, profesora koji nije primijetio da je postalo skoro nemoguće zadržati pažnju učenika punih 45 minuta nastavnog sata? Razdoblje od 45 minuta određeno je prije više od jednog stoljeća, kada je pruski ministar kulture August von Trott zu Solz 1911. godine propisao da u svim visokim školama satovi moraju trajati 45 minuta. Do tada je nastavni sat trajao kao i sunčani, 60 minuta, a nastava je održavana i prije i poslije podneva. Zbog učestalih pritužbi nastavnika da učenicima pada koncentracija, pogotovo u poslijepodnevnim satima nastave, Von Trott zu Solz ukinuo je nastavu poslijepodne. A da bi zadržao isti broj nastavnih sati, skratio je školski sat za 15 minuta. Ta odluka bila je utemeljena na tada aktualnim znanstvenim dokazima. Nedavno je provedena studija koja tvrdi da se raspon pažnje kretao između dvije i tri minute po godini života, što znači da djeca koja tek polaze u osnovnu školu mogu zadržati pažnju od 14 do 21 minute, u završnim razredima srednje škole od 30 do 45 minuta, a studenti od 36 do 54 minute. Međutim, isto istraživanje kaže da je pod utjecajem medijskog doba raspon pažnje danas znatno kraći, čak 8 do 12 sekundi po godini života. To znači da osnovnoškolac ne može zadržati pažnju duže od minute i pol, a srednjoškolac i student nešto duže od tri minute. Pa kako da onda sjedi na satu 45 minuta? Robovi tehnologije Isti taj nedostatak pažnje i sposobnosti fokusiranja na određeni zadatak primjećuju svi koji koriste društvene mreže i digitalne medije. Jednostavno, nakon kratkog vremena misli odlutaju i pažnju odvuče nešto drugo. Sve je teže čitati knjige, jer smo naviknuti na beskrajno 'skrolanje' (najčešće besmislenih) sadržaja na internetu, konstantno prekidanje raznim notifikacijama – stigao je e-mail, netko je označio da mu se sviđa nešto što smo objavili na društvenim mrežama, stigla je još jedna poruka na Viber, WhatsApp, Messenger... Sve to odvlači pažnju, pa smo kao dobri u „multitaskingu” ili istovremenom korištenju nekoliko aplikacija ustvari postali robovi tehnologije. Kao što smo tek nedavno postali svjesni klimatskih promjena kao posljedice prve industrijske revolucije (koja je počela upotrebom fosilnih goriva i parnog stroja), tako ćemo vjerojatno prekasno postati svjesni posljedica četvrte industrijske revolucije koja je zasnovana na sveopćoj digitalizaciji, umjetnoj inteligenciji i velikim količinama podataka (Big Data). Jedna od posljedica već je tu, gubitak pažnje i skraćenje sposobnosti fokusiranja na jednostavne aktivnosti kao što je školski sat. Druga, još opasnija posljedica jest nestrpljivost kod mladih ljudi koji ni za što nemaju vremena. Gubitak pažnje može se nekako nadvladati cjepkanjem nastavnog