Circulus vitiosus vršnjačkog nasilja

Na blagdan Male Gospe, 8. rujna, učenika 1. razreda jedne zagrebačke srednje škole na autobusnoj je stanici brutalno pretukao vršnjak s kojim pohađa istu školu. Kažu kako je napadnuti dječak razgovarao s jednim učenikom, okružila su ih desetorica, a jedan mu je učenik prišao i zadao mu udarac nogom u glavu, potom ga nastavio tući šakama po glavi, dok su ostali učenici promatrali, a jedan od njih sve je i snimio. 

Nasilnik nije odmah kažnjen jer škola nekoliko dana nije održala sjednicu nastavničkog vijeća koje treba odlučiti o daljnjim koracima. Ravnatelj škole je, komentirajući slučaj za neke medije, izjavio onako lakonski: „Ne opravdavam njegovo nasilje, ali iza svakog se napada istražuje pozadina. Nije ga iz čista mira lupio, očito je bilo nešto prije između njih!” Škola je papirnato odradila sve, obavijestili su gradski ured za obrazovanje, Centar za socijalnu skrb čekajući policijsku istragu. I roditelji su prijavili slučaj policiji, a kako se stvar nije smirila odlučili su sina ispisati iz škole i prebaciti ga u drugu. Daleko od razularene rulje i mogućih trauma koje nosi gotovo od svoga prvoga srednjoškolskog dana. 

Podsjetit ću da ovo nije ni prvi ni izolirani slučaj vršnjačkog nasilja. Nažalost, takvih nemilih scena nagledali smo se u posljednjih nekoliko godina i to u našoj prilično pitomoj i sigurnoj državi. Recimo, lani je u Osnovnoj školi Mate Demarina u Medulinu 11-godišnjak zadobio lakše tjelesne ozljede zbog tučnjave. U istoj je školi početkom godine skupina djece za vrijeme odmora fizički maltretirala jednog učenika. Sredinom rujna u Puli su sedmorica maloljetnika premlatili dvojicu vršnjaka; u Biogradu je 11-godišnjeg dječaka u školskom toaletu dočekalo desetak starijih dječaka i „ubili boga” u njemu. Na zagrebačkoj Trešnjevki jedna je djevojčica snimala dok su dva dječaka mlatila vršnjaka. Dugo Selo, Osijek, Split… nastavite niz. I počinitelji su o svom iskustvu svugdje govorili s ponosom.

Amerikanci koji nam nisu neki uzor imaju uzrečicu koja kaže ‒ „majmun radi što majmun vidi”. I ima mnogo istine u tome. I životinjski mladunci, ali i mladunci homo erectusa, ne ću reći homo sapiensa, jer izgleda da je u današnjem čovjeku premalo razuma, uče imitiranjem, oponašanjem svojih uzora. Ponajprije roditelja, a onda i svega što im je nadohvat ruke ili ekrana na mobitelu, tabletu, laptopu. A što dobivaju na tim ekranima?

Iz sata u sat aktualnu priču o sjajnom rukometašu koji nekažnjeno zlostavlja svoju zakonitu; priču o županovoj supruzi koja se triput poskliznula na bananu i naletjela na šaku svoga zakonitog koji je usput član stranke na vlasti; gledaju seosku barabu, načelnika općine od 700 duša, koje sve stanu u malo veću zagrebačku višekatnicu, kako nezadovoljan što mu konobarica u njegovoj selendri, gdje je on bog i batina, ne dopušta da je štipka za stražnjicu šamara njezinu gazdaricu koja joj je stala u zaštitu; slušaju o policajcima koji su seksualno zlostavljali sumještanku i kao da se ništa dogodilo nije; slušaju o mladom policajcu koji se zaigrao službenim revolverom i tobože slučajno ubio nesretnu djevojku; gledaju saborske zastupnike koji se časte na spolnoj, rodnoj, vjerskoj, svjetonazorskoj, ideološkoj, nacionalnoj osnovi, a da im nitko ne udari trisku i upozori ih da se tako ne smiju ponašati.

I sve to gledaju naša djeca. Sve te devijacije koje prolaze skoro pa nekažnjeno s uvijek ili gotovo uvijek sličnim objašnjenjem i relativiziranjem tipa: sam ili sama si je kriva, zašto je izazivao/la, pa nije to ništa, supruga treba slušati i biti pokorna, a ne neposlušna i bahata! S jedne im strane u školi tupimo o slobodi, jednakosti, toleranciji, suživotu, o nenasilnom rješavanju bilo kakvih konflikata, škole su oblijepljene mjedenim pločicama na kojima piše kako je upravo škola mjesto nulte tolerancije na nasilje. I što je više mjedenih pločica, to čini se imamo više primjera loše prakse u kojoj naša djeca samo oponašaju odrasle. I začarani se krug beskonačno vrti bez velike šanse da se prekine i eliminira sve ono negativno što je u njemu. Pitanje je samo jedno: dokle ćemo tako!?