Božić u svome domu

Tek kad se izvukao malo iz one najveće vreve, zastane da vidi je li pokupovao barem ono što je najvažnije i je li, koliko-toliko, ispunio želje i molbe onih najmlađih. Zimski se dan primicao kraju i nebo je na zapadu zablistalo rumenilom, a sunce je već gotovo kliznulo s vidika, ali je još tu bilo i slalo svoj božanski sjaj, kao da namiguje. Stao bi Marijan rado i gledao u nebo i u sunce. Volio je uvijek gledati svitanje kao i zalazak sunca, ali je rijetko kad imao za to dovoljno vremena. Pomisli kako je protutnjao taj život kao da je čitavo vrijeme jurio u nekom brzom vlaku.

U mladosti se borio s neimaštinom kao i mnogi drugi u tom našem tako bogatom i raskošnom kraju, jer je život nemilosrdno pritiskao uvijek najviše baš one mirne i dobroćudne. Gladovalo se često i nedostajalo je onog što je bilo najnužnije, ljubavi, sreće i nade.

Jedino su blagdani donosili malo više sreće i radosti i zato su se onda ti dani očekivali uvijek s puno radosti, nade i ufanja da će biti bolje.

I bilo je zaista lijepo biti u svome toplome domu kad se vatra razgorjela u pećima i toplo je bilo svuda po kući, čak i u hodniku, gdje su velika željezna vrata od peći bila užarena i čulo se kako pucketa žar. U sobi je mirisao bor i jabuke božićnice, a u kuhinji je baka pekla medenjake i one prve je dijelila nama djeci, mi smo ih smjeli jesti jer nismo morali postiti. Sve se to Marijanu odnekud iz duše vraćalo i poželio je da se vrati neki barem najmanji dio toga vremena koje je protutnjalo kao san.

S nekoga zagrebačkog tornja zazvonila su zvona za misu večernjicu. Podsjetilo ga to i učini mu se da kroz svu tu gradsku tutnjavu čuje zvono iz svoga sela. Kao da su ga svi ti zvuci pomiješani zanijeli i pozvali ga k sebi doma.

Kao omamljen ušao je u tramvaj, kroz prozore je gledao uzavreli grad i imao je osjećaj kao da će se izgubiti u tom svijetu koji mu se učinio nepoznat. Tutnjalo je i uplaši se kao da je opet došao u Njemačku i da se gubi u nepoznatim ulicama onoga stranoga grada kojega se uvijek pomalo bojao.

Došao je kući i primirio se, dočekali su ga njegovi unuci. To je bio njegov eliksir života koji ga je uvijek poticao da živi opet punom parom kao u mladosti.

– A kako bi bilo kad bismo mi s tom našom dječicom otišli k staroj mami u Prosišče za Božić? – rekao je svojoj životnoj družbenici. Njegova gospođa baš je gledala u punu torbu da vidi je li sve kupljeno po spisku i kad je čula tu zamisao razrogačila je svoje velike oči i samo zinula, nije mogla ništa reći. Nije znala da li se šali ili nešto bulazni.

– Pa mislim ozbiljno, koliko smo puta Božić proveli tamo još kad su djeca bila mala. Pa znali smo doći i za Božić i za Uskrs čak iz Njemačke

– Ma ti nisi pri sebi, pa što bi rekli naši da im djecu odvedemo na selo. Pa ne bi ova naša djeca išla s nama tamo, oni nisu navikli da tamo gacaju po blatu.

– Valjda će im biti bolje i ljepše da se smucaju tamo negdje po nekakvim Šarabanjama po svijetu, budu se već nahodali, ako budu morali kao i mi, neka barem vide gdje su im rasli djedo i baka.

– Ne dolazi u obzir, gdje bi svi spavali? Gdje i kako bi im mogla napraviti jelo, oni su navikli drukčiji način života. Nisu naučili spavati na slami, kakvo grijanje uopće imaju? Ti ne misliš više svojom glavom.

– Bako, a što je to slama? – zapitala je mala Lelica.

– Ja bih baš volio spavati na slamici – reče mali Neven.

– Nema djedo veze. Kud bi s njima četvoro?

Rasprava je trajala dugo i bila je žestoka. Ali stvar je ipak krenula na dobro.

Dva mlada para ipak su se složila i dala podršku, neka dječica idu u prirodu.

Stara majka, kad je čula te vesele vijesti, dala je sve od sebe da dočeka svoje potomke kojih je bila zaista toliko željna i nadala se najboljem. Tu su se našli i neki susjedi, kumići i kumičke, koje je baka pazila i mazila, pa su joj došli rado u pripomoć. Uredili su krevete s pernatim blazinama i jastucima, za pokrivanje, imala je baka u ladicama vunene izatkane pokrivače, a bilo je još i punih ormara različite posteljine što je stara majka tkala, vezla i šlingala kad je bila mlada snaša.

A što se tiče hrane djeca se nisu žalila, pasale su im finote i slastice koje su se nekad, a i sad tu i tamo, spremale za blagdane. Majkina orahnjača i štrudle, kovrtanji, medenjaci, kiflice s pekmezom, krafne, pokazali su se jako dobra zamjena umjesto svih onih uvezenih kerefeka sa svih strana svijeta, koje su se povlačile tko zna otkud, s koje strane svijeta i iz čijih torba.

Posebnu predstavu izvela je stara mama na stolu i ispod velikog stola koji je bio na sredini velike sobe. Na stolu je najprije postavljen križ od slame po njemu je bilo posuto žito, preko je bio veliki stoljnjak, na njemu raspelo, zatim drvena zdjela u njoj nekoliko jabuka božićnica, dunja, nekoliko, oraha, suhih smokava, koštice od tikve i čaša vina. Ispod stola bila je prosuta slama, tu je baka bacila po slami nešto novčića. Po slami su djeca posjedala, a baka im je onda ispričala priču o rođenju Djeteta koje siđe s neba radi čovjeka i o Majci Mariji i sv. Josipu. Baka je poučila djecu pjesme koje je puk pjevao već stotinama godina, kako bi se podsjetio da se čovjek smije nadati dobru, dok ga Bog čuva.

U pola noći stara mama otišla je u crkvu na misu polnoćku, pomolila se za sve žive i mrtve i dala milodare za one koji su u zlu i neimaštini, zbog ljudskoga grijeha.

Marijan je ustao rano ujutro prije izlaska sunca, gledao je svoj dom sa obližnjega brežuljka. Tri bora što su se nalazila iza kuće sa sjeverne strane povijala su se na laganom vjetru, kao da su pozdravljala novi dan i poručili da je čovjek sretan koji ima svoj dom, svoju djecu i Božji blagoslov. Kao nikad do tad, on nije osjetio ovaj blaženi mir i osjećaj sigurnosti kao ovoga jutra kad je čiste duše i s radošću u srcu osjetio što znači imati svoj dom, gledati svu tu ljepotu što se pred njim prostrla i dobre želje za svoju djecu kao i za sve ljude koji žude za mirom i srećom u svojoj zemlji.

A Djetešce svakog Božića siđe među ljude pruža mu uvijek nadu i pokazuje put čovjeku kojim bi trebao kročiti. Zaželio je Marijan da tako bude svim ljudima na svijetu. Da vjeruju u veliku ljubav Božju koja ga spašava i vodi dobru.