Oprezno s prvašićima

Imam valjda sreću što stanujem u blizini škole i vrtića, pa imam tako priliku čuti i vidjeti iz blizine mnogo toga što se događa oko škole, a i u njoj. Mali park pokraj škole mjesto je gdje se okupljaju đaci prije nastave, poslije nastave, a i kad zbog nekog razloga mogu biti slobodni. Ima dana koji su pak posebno zanimljivi, a to su prvi ili posljednji dani.

Ove pak školske godine posebno je živahno i uzbudljivo bilo, jer se čak i prijam u prvi razred održao ispred škole, a posebno su živahni bili prvašići i njihovi roditelji. Grijalo je sunce rujansko baš kako treba da bi sve bilo još ljepše i veselije. 

Po mojoj navadi prisluškivala sam što sve žagore djeca, a što roditelji. Kad je glavni dio posla bio obavljen, dječica su ipak odahnula i komunicirala su više međusobno, što mi je bilo drago, jer moderan način života baš ne gaji sklonost stvaranja prijateljstava. Uočila sam da su djeca većinom dobro raspoložena i vesela, dok su roditelji pokazivali malo više treme nego njihova djeca.

Kad je svečanost završila pokušala sam privoljeti i nekoliko njih da mi kažu svoje mišljenje o školi. Većina je uglavnom odgovorila da se veseli što će ići u školu, neki čak već imaju i prijatelje s kojima su zajedno išli u vrtić. Međutim, bilo je i onih koji su nerado govorili svoje mišljenje o školi, jer su čuli neki da će vrijeme provedeno u školi biti mnogo dulje, čak od jutra do noći, a nema nigdje kreveta za spavati kao u vrtiću. No utješno je to što u školi imaju odmore i na odmoru možeš raditi što hoćeš. Neki su se pitali kakve će se zadaće morati pisati u školi i hoće li to biti možda teško. Jedan je dječak pitao tatu koliko će godina morati ići u školu i što će sve morati naučiti. Tata je rekao da će morati učiti cijeli život, pa čak i na poslu, dijete se zaprepastilo. Onda ga tata htio ohrabriti i kazao da to nije nešto najgore u životu.

Priupitala sam neke jesu li možda naučili čitati i pisati, nitko se nije hvalio ni da mu je netko čitao kakvu knjigu, osim slikovnice. Za gradsku knjižnicu nisu uglavnom ni čuli, knjiga, doduše kod kuće imaju, ali se baš ne čitaju često jer nemaju vremena roditelji, djedovi i bake nisu baš uvijek pri ruci, a i oni još nešto i rade, pa ne mogu i čitati djeci bajke, od toga se ne živi.

Raspitivala sam se i kod nekih roditelja kakvo je njihovo mišljenje o školi danas.

Roditelji nisu pokazali osobito volju raspravljati sa znatiželjnom bakom o školi, jer imaju očito mnogo i drugih briga, ali su neki napomenuli da ih među ostalim brine činjenica da se u školama i kod nas s vremena na vrijeme događa i nasilje i tučnjava. U tučnjavi čak mogu sudjelovati i djevojčice.

Tu je i problem teških torbi, koji do danas nije riješen i školske su torbe prepune, ne samo onoga što je nužno, nego i koječega što se nudi po raskošnim dućanima koji reklamiraju sve i svašta, a djeca pokupuju sve odreda, ako je reklama dobra, a to je već problem našega pohlepnog mentaliteta, jer se kupuje sve što oko vidi i dobro reklamira.

O današnjoj školi roditelji nikako nemaju osobito dobro mišljenje. Prigovaraju i na planove, i programe, i na način kako se ocjenjuje, i na udžbenike, i na prostor, koji je još uvijek nedovoljan, a posebno na opremljenost kabineta, školskih knjižnica i drugih suvremenih sprava.

Gledala sam s radošću i nadom da će ova djeca biti sretna i da će se za to pobrinuti učitelji, roditelji, ali i društvo. Ovoj generaciji treba mnogo više jer ih čeka vrijeme novo i zahtjevno u kojem nema milosti ni za koga, kako za čovjeka, tako ni za prirodu. A prilično smo sigurni da ni za koga nema dovoljno ljubavi ni razumijevanja.