Cijeli sam radni vijek provela u školi, a sada stanujem u kvartu gdje mi je s jedne strane dječji vrtić, a s druge škola. To mi se ustvari sviđa jer sam uvijek voljela biti tamo gdje ima mnogo djece, ljudi i pitomih životinja, domaćih. Najljepše mi je pak bilo kad su svi zajedno pjevali, djeca, odrasli, pa i stari.
Kad još nisam ni išla u školu, otrčala bih onamo gdje se čuje dječja igra i pridružila im se bez obzira na to što su radili, zna se da su se sva djeca uvijek najviše voljela igrati. Jako sam se rano brinula kako će teško biti odrastao kad se više ne ću moći igrati. A sada se brinem što se čak ni djeca ne igraju dovoljno, a stariji se sve češće igraju surovih igara od kojih je najsurovija ‒ rat.
Često se pitam, zašto danas djeca mnogo manje pjevaju i plešu, zašto se dovoljno ne igraju, rijetko se čuje dječja pjesma, pa čak ni u školi kad bi trebali pjevati i svirati jer je to glazbena kultura. Osim toga ne čuje se baš često ni dječji smijeh. Kad im se dâ na volju da rade što god žele, dječaci najčešće igraju nogomet i vrište, djevojčice nešto manje vrište, ali se često vole ljutiti jedna na drugu i rado stvaraju grupe iz kojih počesto istjeraju one koje se po nečemu razlikuju, na primjer odjeći, frizuri, obiteljskim prilikama i sl. Mlađi su skloniji tučnjavi i vrlo se lako sukobljavaju, a nešto stariji koriste se psovkama, i to u kombinaciji našeg jezika i svih oblika prihvaćenih ružnih izreka pokupljeni sa svih strana svijeta, jer smo jako bogati uvezenim smećem svake sorte, od riječi, slika, nakaradnih običaja, garderobe i svega drugoga što više ne doliči ljudskom rodu.
Svakako po uvozu nakaradnih igračaka, filmova, slikovnica, hrane, sve više nalikujemo i oponašamo životinjski svijet i djeci prikazujemo nekakve stvorove, valjda dolutale iz nekih dalekih galaksija, koje nisu mogle nastati ni od majmuna, ni od drugih zemaljskih bića, nego samo iz neke bolesne mašte tko zna iz koje daleke prošlosti.
Pa i hrana koju djeca vole nije više prirodnog podrijetla, nego mješavine svakakvih bućkuriša sa svih strana svijeta. Ne jedu se više juhe, ni žganci, kruh, ni pogača, čokolada, karamele, mlijeko, sir, vrhnje, nego nešto uvezeno sa svih strana bijeloga svijeta. Pa ni ne znaš što bi mogao djetetu kupiti, sve nekakvo njami, njami, gami, jami, ogi, gogi....
Ni na kraj pameti mi nije da okrivljujem djecu koja su samo odraz svijeta i vremena u kojemu rastu. Obitelji su se u principu uglavnom sve rasturile, iznimaka ima još tu i tamo. Djedovi i bake korištene su još samo tu i tamo gdje nema nešto drugo, dok su dječica sitna, čim se oni mali dokopaju svoje slobode, ne treba im nitko blizak, jer imaju mobitele i umjetnu inteligenciju, pa se mogu zabavljati na sve druge načine, samo da ne vide i da ne čuju one koji bi im predložili da malo žive i ljudski, da jedni druge vole i poštuju, da pripomažu mladi ponešto starijima, da unuče doda djedu čašu vode, baki kakvu meku krušku, staroj osamljenoj susjedi da kupi kiflu i mlijeko i na ulici da upozori invalida na neprikladnu stepenicu i raspucani trotoar.
Ima doduše i nekoliko udruga koje se pojave tu i tamo, ali brže se rasture nego da se osjeti njihova dobra volja.
Budući da smo zašli u zla vremena suludih i nezapamćenih ratova, nije čudo da nam dječica vrište i nije im do pjesme, kao da slute da u svijetu ima nešto što čovjeka tjera da vrišti. Grabežljivi, nezasitni, pohlepni, lakomi ljudi, za koje se može reći da to više i nisu, kupe i gomilaju u svoje rovove sve do čega se može, a svijet propada brže nego ikada.
Možda djeca to predosjećaju pa vrište i plaču više nego ikada. No, negdje još ipak čekaju neki dobri i pametni ljudi, bore se znanjem, pameću i voljom, ljubavlju ljudskom. Možda će pobijediti?
