Osjetiti sve, a ne uzimati ništa

Izići iz sebe na najdivniji način koji društvena norma dozvoljava, a opet srušiti sve norme: naga, a odjevena, snažna, ali ranjiva, intimna, ali svima predstavljena Učiteljski ogranak Hrvatskog književno-pedagoškog bora organizirao je prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u prvome nastavku, Školske novine u deset su nastavaka nastavile objavljivati ostale radove. Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora i autorica koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske. U svakom broju Školskih novina donosili smo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP – Kratka učiteljska priča – Dobar, loš, jao (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film Dobar, loš, zao). Ovo je zadnji nastavak serijala 'Vaše priče'. Sandra Halt-Ćuže Nezaboravljeni ples Početak zime, 1991. Učionica za hrvatski jezik jedne osnovne škole u hrvatskom Podunavlju. Nakon okupacije i šest mjeseci bez struje vrtoglavo brzo završismo svoj sedmi osnovne te uđosmo nakon ljetnih prebijanja primirja i prekršaja istih u novu školsku godinu. Učiteljica Vlasta je i prije rata vodila plesnu skupinu. Kad se u mom selu koliko toliko normalizirao život, nakon dovučene struje iz Srbije, postavljenih ćiriličnih ploča i izmjena imena ulica i imena škole, ultra brzo otisnutih novčanica s natpisom SAO Krajine i pokojim artiklom više u trgovinama, i učitelji su počeli dopunjavati nastavu dodatnim sadržajima. Bila je to zadnja večer vježbe pred nastup na školskoj priredbi… U glavi mi je pred trening zvonio majčin glas: „A kako će to biti? A gdje? A što ćeš obući, a kako plešeš?” Mamina pitanja, to znam tek sada, kao majka, bila su više zaodjenuta tonom brige i strepnje negoli znatiželje. Utišani strahovi A ja sam se unijela u objašnjavanje pomno opisujući svaki detalj, usko pripijene crne tajice i majica, kosa vezana u rep i... Kad je glazba počela taj glas je utihnuo. Jedini fluid u meni i oko mene bila je melodija. Granice su se izbrisale, strahovi utišali i ja bih poletjela... Čas sam bila konj u galopu, čas bih ispružila ruke poput krila orla na pobjedu ili se svinula poput cvijeta bez vode pa opet živnula poput leptira. Na vrhuncu glazbenog stavka zavrtjela bih se poput sumanutog zvrka ili derviša usred mantre pa već drugi čas poput labudice izvinula vrat, tapkajući nježno i meko na prstima poput balerine, obavijajući zamišljenu siluetu i bježeći od nje u svoj tihi zamršeni svijet... Svoj solo nisam nikad otplesala pred publikom. Tugovala sam kratko. Uvijek sam razumjela njihovu brigu. Voljela sam što brinu. Kako bilo, meni je ostala krasna uspomena na divne večeri s mojom učiteljicom Vlastom koja me je prepoznala i pružila mi mogućnost da u nemilom vremenu budem barem na trenutke sve što sam osjećala da jesam. I već tad, s trinaest i pol, bilo mi je dovoljno samo