Učenik s kojim je bilo najviše posla

Učiteljski ogranak Hrvatskog književno-pedagoškog bora organizirao je prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u prvome nastavku, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova. Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora i autorica koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske. U svakom idućem broju Školskih novina donosimo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP – Kratka učiteljska priča – Dobar, loš, jao (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film Dobar, loš, zao).

Danijela Špoljarić

Dobar, loš – čovjek

 

„Na-na-na-na-na-na!” dopire glasno kreštavo pjevanje iz učionice. Stojim pred vratima i boli glava… Ući ili ne ući – pitanje je sad. Ulazim pripremljena na ono što me čeka. Recimo. Ni ne zatvorivši vrata do kraja, čujem iz zadnje klupe lijevo: „Učiteljice, ja sam ščera spotra miša i tipkovnico!” Gledam i razmišljam hoću li prihvatiti izazov ili ne, da pitam što je bilo ili da jednostavno ignoriram? Naravno da pitam gdje, kako, zašto… A onda dobivam jedan od vrlo sličnih odgovora u nizu - nije mu išlo u igrici pa je u afektu bacio miš i tipkovnicu u zid. Naravno da nisu oštećeni samo miš i tipkovnica nego i zid, ali bolje i to, nego kao prošli put – šaka kojom je u trenutku ludila udario u taj isti zid.  

I tako četiri godine iz dana u dan slušam slične priče. A onda je stigao kraj osmoga razreda i naš M je otišao. Ne mogu reći da nismo jedva čekali, ali kao i sa svakom generacijom, na kraju mi ipak bude pomalo žao. Ipak su bili moji, kao što znaju učitelji nerazrednici u zbornici često ponavljati: „Znaš, oni tvoji su…” U te četiri godine preživjeli smo svašta. Od svih onih silnih sati hrvatskoga jezika na kojima smo i pjevali, i smijali se, i plakali pa preko terenskih nastava sve do završne priredbe i podjele svjedodžbi. 

Famozna svjedodžba

Nažalost, naš M je propustio jedan jako važan dio osnovnoškolskog obrazovanja. U zadnji je tren odustao (nisam sigurna je li on ili mama) od maturalca za koji smo se svi cijelu godinu pripremali. Iskreno, u tom trenutku kad sam čula da odustaje, možda mi je i djelomično laknulo, ali poučena tada već višegodišnjim iskustvom, (učenici s kojima imamo najviše brige u školi, na terenskim su nastavama najbolja djeca na svijetu), pokušala sam razgovarati s mamom da ga ipak pusti. Moram reći neuspješno. Nažalost, nikad nećemo saznati kako bi M bio odradio taj maturalac. 

Ali što je, tu je. Dakle, došlo je i vrijeme podjele svjedodžbi i do tada su svi hrabro vikali: „Jedva čekamo da odidemo, ne bumo se plakali!” No, u pravilu u trenutku kad u ruke prime taj papir, tu famoznu svjedodžbu na kraju osmog razreda, shvate da odlaze i da više nisu osnovnoškolci. Još uvijek prividno ostaju hrabri, ali u pogledima se vidi da im nije svejedno i tu i tamo ipak kane i pokoja suza. Tako je bilo i s mojim tadašnjim osmašima među kojima je bio i M. Oprostili smo se, obećali su da će doći u posjet (većinom dolaze već drugi tjedan nove školske godine), ja sam obećala da ću ih rado primiti i kako to već ide. 

Ujesen počela je nova školska godina, u razred je stigla nova ekipica. Kako to na početku biva, treba vremena da se od onih odraslih osmaša čovjek spusti na razinu dječice od 10-11 godina. Bili su to mali nesnalažljivi i bojažljivi petaši. Nitko niti sličan M. I taman kad se čovjek prilagodi novoj generaciji i novim licima, karakterima, ponašanjima, evo iznenađenja. 

Veliki šoping centar… Čovjek za čovjekom ulaze i izlaze iz prodavaonica. Ulazim i ja sa svojim djetetom. Svojim privatnim djetetom jer sam službenu djecu ostavila na poslu. 

Izvor zvuka

Ne obaziremo se nas dvije na sve one koji prevrću robu po policama, premeću majice, pregledavaju hlače… Nakon osam sati u nastavi šoping mi dolazi kao nužno zlo, ali što se mora, nije teško, zar ne? I tako, nitko ni na koga ne obraća pažnju kad u jednom trenutku čujem: „Učiteljiceeeee!” Automatski okrećem glavu prema izvoru zvuka i ugledam ga. Stoji između polica, s osmijehom od uha do uha, ruku dignutih visoko u zrak i maše ne bi li mi privukao pažnju. Prvo mi pada na pamet pitanje je li sam, no prije nego sam išta mogla pitati, iza polica izmigolje još dvije kuštrave glave. Polako, možda čak i s dozom srama, pozdrave i nasmiješe se jer što će drugo. M ih je usosio. Oni su se mislili sakriti, a on je kao i inače, ne mogavši se kontrolirati, napravio ono što mu je prvo palo na pamet – viknuo. Popričali smo. Bilo je to taman nekoliko mjeseci nakon što su otišli iz osnovne škole. Zanimalo je mene kako su se oni snašli, zanimalo je njih nedostaju li nam i naravno, kakvi su njihovi nasljednici. Priznali su da bi se sad možda i rado vratili u osnovnoškolske klupe jer bilo im je lijepo što god tada mislili. 

Bio je to samo jedan susret s učenikom s kojim je bilo najviše posla tijekom njegovog osnovnoškolskog obrazovanja, učenikom koji je na satovima pjevao, vikao, ljutio se, psovao, uvijek našao nekakvu temu za razgovor koja nije bila ni blizu temi nastavnog sata… 

Iza polica

Mama je bila stalni gost u školi – barem jednom do dva puta tjedno je bila pozivana na razgovore jer se M nije mogao kontrolirati, jer je M ometao nastavu, jer je M pjevao na satu, jer se M pravdao s učiteljima…  

Danas je M odrasla osoba. Završio je srednju školu i zaposlio se. Još uvijek se javi svaki put kad se sretnemo i nikad neće proći kraj bilo koga iz škole a da ne pozdravi i razmijeni koju riječ. Možda nije bio vrhunski odlikaš, možda nije imao najuzornije vladanje, možda nije uvijek bilo najlakše s njim izaći na kraj, ali M je danas ČOVJEK, a upravo je to smisao cijelog našeg odgojno-obrazovnog djelovanja, cijele naše višegodišnje misije. Da nam se djeca ne skrivaju iza polica u dućanu kad nas ugledaju, da nam ne prelaze na drugu stranu ulice kad vide da idemo prema njima, nego da visoko uzdignuta čela koračaju svijetom i budu ponosni na ono što su postali. Budu li oni ponosni na sebe, možemo i mi biti ponosni jer smo bili dio njihovog života. 

Leo Lavrenčič

(Gotovo) točno u podne

Đuro R., najlošiji đak 2.B razreda opće gimnazije i ponosni vlasnik zavidne kolekcije digitalnih kečina koje su pretvorile njegov e-dnevnik u HAK-ovo spremište prometne signalizacije, pogledao je nastavnika Povijesti ispod svojih buntovnih crnih šiški. Zvonik obližnje župne crkve oglasio se jednom, dvaput. Razred je, barem ona polovica koja još uvijek nije bila usmeno ocijenjena u ovom polugodištu, zaustavio dah. Sat se oglasio treći i četvrti put. Đuro je polako ustao oslanjajući se znojnim dlanovima o klupu. Šiljci na njegovim kožnim narukvicama bljesnuli su na proljetnom suncu.

Peti put, šesti put.

Udahnuo je solidnu količinu zraka, ali nije progovarao. Nastavnik je podigao desnu obrvu nastojeći ignorirati tri opaka skeleta koja su mu se cerila s Đurine izblijedjele Cannibal Corpse majice. U razredu se čula tek jedna usamljena muha.

„Dakle?”

Sedmi i osmi. Na školskoj livadi jedna je vrana dramatično graknula. Polovica razreda se naježila. Ona druga se naslađivala. Čuli su se tihi vapaji dužnika.

„Hoću”, lakonski odgovori gitarist lokalnog metal benda. Razred odahnu. Pala je žrtva. Ostali su, za sada, spašeni.

Deveti. Deseti.

„Hajde, onda… Staro ili novo?”

„Staro”, reče Đuro provlačeći se između klupa najsporije što je mogao. „Ispravljat ću.”

Jedanaesti i dvanaesti put.

Točno je podne. Još petnaest minuta do zvona. Ne može toliko odugovlačiti, čak i da upotrijebi sve svoje adute, prolazilo je kroz glavu većini učenika. Nemoguća misija. Usamljena muha nastavila je tražiti izlaz.

Zakoračio je pred ploču. Podnevno mu je sunce kroz razmaknute zastore tuklo ravno u oči…

***

Nastavnik Povijesti Dante D. bio je vižljast i suhonjav, sa zalizanom, vidljivo bojanom kosom i sijedim brčinama na nikotinski sivom, rijetko nasmiješenom licu, gotovo svakodnevno uguran u umrljanu košulju i za broj ili dva premalo odijelo koje se odlično slagalo s njegovim izlizanim đonovima. Zavaljen u stolicu i namrgođen više nego inače, danas je djelovao posebno opako. Još u siječnju je crvenim permanentnim markerom zaokružio 31. kolovoza. Njegov dan oslobođenja.

Pogledao je Đuru koji je frajerski škiljeći stajao pred njim s objema šakama ležerno usukanima u džepove pomodno poderanih traperica. Crnih, dakako. Oslobođen muke, razred je zažuborio od polušapta. O, kako je još daleko bio kolovoz…

„Jedna ruka u džepu označava ležernost”, polako je progovorio Dante hrapavim glasom kojim se potajno ponosio. „Obje ruke u džepovima su bezobrazluk…”

Učenik je izvukao ruke iz džepova i prekrižio ih na prsima. Ne trepnuvši, kiselo se osmjehnuo. Nastavnik ga je samo hladno gledao. Ni on nije treptao. Na ekranu školskog laptopa bila je izlistana sportska prognoza Đurinih ocjena iz Povijesti. Uglavnom su pobjeđivali domaći. Decibeli u razredu penjali su se gotovo savršenom aritmetičkom progresijom. Ona dramatična vrana graknula je još jednom, a muha sletjela na nastavnikov stol.

Kucnuo je čas za obračun…

***

Zamahnuvši svom snagom, Dante je otvorenim dlanom lupio o površinu stola; pored muhe, laptopa, dvije kemijske olovke i hrpe nastavnikovih papira, prestravljeno je poskočio i cijeli 2.B razred. Jedino je Đuro ostao hladan kao ledenjak koji ima zakazan susret s Titanicom. Ponovno je zavladala tišina.

„Dakle”, mirno, kao da se ništa nije zbilo, započe nastavnik, tek se lagano promeškoljivši u stolici, „odakle ćemo? Hrvatska?”

„Pucajte!” odlučno mu uzvrati učenik.

I krenulo je. Mrcvarenje. Ne toliko učenika, koliko nastavnikove istančane historiografske duše. U svih svojih četrdeset djelatnih godina nije čuo toliku gomilu bedastoća o hrvatskom srednjovjekovlju. Da nije još kao mladić zaplovio u prosvjetarske vode, nikada ne bi saznao da je Tomislav postao kraljem 925. godine… prije Krista!

O, kolovoškoga ti sunca…

Dante je kravatu nosio samo s jednim ciljem: kada je ljudima oko sebe želio dati do znanja da mu je dosta svega, rezignirano bi ju razvezao i ostavio da beživotno visi oko raskopčanog ovratnika košulje. Zatvorio je oči i napravio upravo to. Kao nekakva vizija, u mislima mu se javio detektiv Roger iz Smrtonosnog oružja u bravuroznoj izvedbi Dannyja Glovera.

Đuro je nastavio nešto trkeljati, evidentno si kupujući vrijeme. Iako je nastavnik tek napola obraćao pažnju na njega pokušavajući se prisjetiti je li ikada u životu slušao Cannibal Corpse, bilo mu je jasno da pred njim stoji učenik koji nije u stanju zadovoljiti ni minimum zadanih ishoda. Morat će mu, radi dosljednosti kojom se u svom radu oduvijek dičio, upisati još jednu kulju. Zacementirat će ga.

Dante je počeo očajavati. Mali će na produžnu iz Povijesti, a možda i na popravni ispit. A to je povlačilo ozbiljan rizik da 31. kolovoza neće dočekati mirno. Bit će tu i roditelji i pedagog i ravnatelj, školski psiholog i povjerenstva, sjednice i, naravno, papirologija, papirologija, papirologija…

Onda mu sinu! A da jednostavno sada, na licu mjesta, odglumi da mu je pozlilo? Da se onesvijesti pred razredom? Dok pozovu pomoć, sat će završiti i učenik će, barem ovaj put, ostati neocijenjen.

Bi li to mogao izvesti? Napokon, nekada je i on, doduše, u prošlom mileniju, glumio u školskim predstavama. I dobivao je pozitivne kritike i to ne samo od roditelja i uže rodbine!

Zatvorivši oči, polako utone u stolicu. Koncentrirao se na muhu koja mu je šetala po tjemenu…

***

Gotovo istodobno začuo je jak tresak u blizini i paničnu vrisku djevojaka u razredu. Naglo je otvorio oči. Muha je nestala u nepoznatom pravcu.

Đuro je ležao opružen na podu ispred ploče. Dante se u trenu našao na nogama izbezumljeno gledajući čas u nepomičnog učenika, čas u kaos koji je nastao u ostatku razreda.

„Zovite hitnu!” dobacio je netko od manje histeričnih.

„Iʼm too old for this…” bilo je posljednje što je razred od njega čuo prije nego li je izletio kroz vrata.

***

Kada je bio siguran da se nastavnik udaljio, Đuro R. se polagano pridigao, otresao prašinu s majice, pogledom potražio najljepšu djevojku u 2.B i mangupski joj namignuo.