Slučaj modroga roga na Bruninoj glavi

On, onako ćelav i lagano nabildan, rijetko kada je dobrog raspoloženja i vedrog osmijeha na licu. Češće je nekako ozbiljan, čak izgleda pomalo ljutito i nezadovoljno, kao da nije zadovoljan odgovorima koje mu učiteljica daje Još dok je učiteljica vrlo uživljeno „držala slovo”, a učenici poniklih glava slušali, javio se Mislav dramatičnim, povišenim glasom: – Jao! Što vi pričate? Sad ispada da sam ja kriv za ovo što se Bruni dogodilo! Još je pomalo začuđeno, ali već plačnim glasom dodao: – Pa mi smo se samo igrali! Učiteljski ogranak Hrvatskog književno-pedagoškog bora organizirao je prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u prvome nastavku, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova. Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora i autorica koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske. U svakom idućem broju Školskih novina donosimo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP – Kratka učiteljska priča – Dobar, loš, jao (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film Dobar, loš, zao). Alena Rais „Musím čůrat!” Bila je srijeda, sat češkog jezika. Učiteljica je odlučila začiniti nastavu malom jezičnom igrom. „Danas ćemo učiti korisne fraze za svakodnevne situacije!” rekla je veselo i napisala nekoliko rečenica na ploču. Prva rečenica: „Chci se napít.” „Što to znači?” pitala je. Marta je ponosno podigla ruku. „Hoću piti!” „Odlično!” učiteljica se nasmiješila. Sljedeća rečenica: „Idite samo pravo.” Petar se javio: „Jděte vpravo!” Učiteljica se nasmijala. „Je to chyták! To je trik-pitanje! Ispravno bi bilo: Jděte rovně!” Petar je slegnuo ramenima. „Pa da, ali u pravu sam ako je nekome baš dosadno i treba malo kružiti!” Razred se nasmijao, a učiteljica je zakolutala očima. Došla je i treća rečenica: „Musím čůrat.” Tišina. Djeca su se pogledavala, nitko nije bio siguran. Odjednom se Jakov odvažio: „Mislim da to znači… Moram hitno nazvati nekoga?” Učiteljica je prasnula u smijeh. „Ne, Jakove, to znači Moram piškiti.” Cijeli razred se nasmijao, a Jakov je pocrvenio. „Joj, dobro da nisam to rekao baki u Češkoj! Mislio sam da je to nešto jako ozbiljno!” Učiteljica se i dalje smijala. „Jakove, vjeruj mi, ovo JE vrlo ozbiljna situacija – pogotovo ako ne pronađeš WC na vrijeme!” Od tog dana, fraza „Musím čůrat” postala je školska legenda – i nitko je više nikada nije zaboravio! Suzana Turković Sjekirica iz Trakošćana Taj četvrti razred bio je baš kao i svaki drugi razred u nekoj školi. Skupina dječaka i djevojčica iste dobi, ali različitih karaktera, navika, uvjerenja, stavova. Neki su bili dobroćudni i lako se bilo s njima dogovoriti, a drugi kao da su tražili probleme i tamo gdje ih ne bi trebalo biti. Ipak, učiteljica Mirta uspješno je rukovodila razredom ili je barem vjerovala da je tako. Veselila se ona svakom novom danu