U potrazi za iskonom

Točno na devedeseti rođendan Petra Gudelja (Podosoje, 29. rujna 1933.), jednoga od najvećih hrvatskih živućih pjesnika, koji je do 1990. godine živio u Beogradu, a potom se vratio u domovinu, objavljena je i svečano predstavljena javnosti njegova nova knjiga Gora oko dvora, deveta po redu u izdanju Školske knjige, začudna zbirka dnevnih/dnevničkih zapisa koji su nastajali od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. uglavnom u pjesnikovu podnebesnom zagrebačkom stanu s pogledom na Medvednicu i šumskoj kući na brdu u Dubravi Pušćanskoj. 

Svojevrsni je to nastavak životopisa i pjesmopisa Za svojim pjesmama i lirskog dnevnika Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime. To žanrovski hibridno štivo – potencijalno odredivo kao poezija u prozi, dnevnik, memoaristika i pripovjedna proza s lirskim elementima, u kojoj pjesnik opsesivno traga za kućom u šumi podno Medvednice, za grobnim mjestom pred crkvom u Podosoju, za priznanjem unutar kanona hrvatske književnosti… – predstavili su predsjednik Upravnog odbora Školske knjige dr. sc. Ante Žužul, književna kritičarka i spisateljica Gloria Lujanović i književni kritičar i autor pogovora u knjizi dr. sc. Damir Pešorda.

Gudeljeva „veličina malenosti”

U poetski intoniranom uvodnom pozdravnom slovu, navezujući se na Gudeljeve česte poetske motive iz ove i ranijih mu knjiga, dr. Ante Žužul zapitao se u čemu bi mogao biti smisao pjesničkoga stvaranja. „Možda je u pitanju nemoć da pjesnici saznaju nešto više o svijetu oko sebe. Možda se igraju stihovima ili odašilju neki krik? No pjesme nisu krik, nego – poruka. Bog nije sišao na zemlju da vidimo kako izgleda nego da ljudima poruči nešto. Ta poruka u stihu vrlo je moćna i snažna i svatko od nas tko bude čitao te stihove, zamislit će se nad njihovom dubinom ili će sam otputovati u kakvu šetnju u neke božanske visine, u neke svemirske šetnje. U jednome trenutku možda će osjetiti dašak božanskoga duha. A to je poezija. Bivao sam s Petrom na različitim mjestima koja su ušla i u Petrovu poeziju i sam Bog će znati zašto je Petar oživio planine, što se dogodilo s poskocima, sa zmijama, vilama, nebesima i zemljom crljenom o kojoj Petar piše, s kamenom, s ognjem, s bunarima koji imaju oči. Kako nas samo gledaju ti bunari u poeziji Petra Gudelja, ti bunari na kojima se òglēdamo i kadšto možemo saznati nešto i o sebi! Petrova „gora oko dvora” – bio sam tamo i vidio kako se šuma igra sa životom: jednostavno ne znate potiče li Petar šumu da raste ili ona njega da piše. Uglavnom, oni se igraju zajedno. Čovjek kad se ponekad zamisli nad sobom, spozna svoju nebitnost i širinu te nebitnosti. Čovjek mora biti u mjeri sebe i „tući” svoj ego u sebi. Petar je uvijek htio biti manji od sebe, njegova je samozatajnost gotovo nametljiva, a njegova je veličina, međutim, golema i slavimo danas tu njegovu veličinu, jer ga je sam Bog poslao da nas ovdje okupi i da pošalje poruku svima onima koji će generacijama poslije nas čitati njegovu poeziju” – rekao je, među ostalim, u svojoj pozdravnoj riječi dr. sc. Ante Žužul.

Petar Gudelj nije dobio zasluženo mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji, no postaje sve priznatiji u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija nije na cijeni, ističe autor pogovora Damir Pešorda.

Prisnost s nebom i zemljom

Od prvih do posljednjih redaka, neovisno o temama, poetski naboj Gudeljevih stihova i zapisa ne gubi uvjerljivost i snagu. Osim što otvara bolno pitanje pripadnosti, tuži se zbog zdravstvenih tegoba u poodmakloj dobi, osluškuje blizinu smrti i jedinog pravog sugovornika pronalazi u prirodi i šumi, među omorikama i javorima, žunama, kukavicama i prepelicama. 

U velikom broju lirskih zapisa u Gori oko dvora sâm se pjesnik jada kako je nezamijećen, neprepoznat i nepročitan u vlastitoj sredini i u hrvatskoj književnosti, navodi u pogovoru knjige Damir Pešorda. Iako na tome tragu o njemu i njegovu pjesništvu posljednjih desetljeća pišu Slobodan Prosperov Novak, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Gloria Lujanović, Damir Pešorda osporava to prilično ukorijenjeno mišljenje.

„Istina je da Gudelj nije dobio zasluženo priznanje, pa ni mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji, osobito za svoje knjige iz beogradskog razdoblja, no s druge strane njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni. Gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja, knjige mu izlaze kod najvažnijega hrvatskog izdavača, kritička je recepcija njegovih djela, unatoč autorovu vajkanju, iz godine u godinu sve bolja, o njegovim djelima pišu se osvrti, diplomski i znanstveni radovi, utemeljena je u rodnom mu Podosoju pjesnička manifestacija njemu u čast. Doduše, ne obasiplju ga baš književnim nagradama, pa ipak je dobio Nagradu Tin Ujević (2002.), Nagradu Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Goranov vijenac (2010.). Međutim, u Akademiju ga ne pripuštaju nikako, a u antologije slabo, no to je u Hrvatskoj tako, koterije se u našoj sredini grade od mladosti i cijeli život dograđuju i njeguju, tu kasnodošlice nemaju šanse”, primjećuje Damir Pešorda.

Dodatni razlog za ignoriranje Petra Gudelja autor pogovora pronalazi u „imotskom eruptivnom talentu koji ne sjeda baš najbolje arbitrima hrvatske kulturne scene, gospodarima hrvatske književnosti, kako ih Gudelj na jednome mjestu naziva”. Uspoređuje ga s Tinom Ujevićem koji je književnu besmrtnost stekao tek nakon smrti i Ivanom Raosom kojega se nikad nije primjereno vrednovalo.

Upravo ta trojica pisaca, koliko god različita bila, ističe Pešorda, imaju nešto zajedničko što ih čini jedinstvenima u okviru hrvatske književnosti – to je ta „mitska i mitotvorna žica, ta prisnost s nebom i zemljom, s kljenom i grabom, s jarcem i vukojarcem, s burom i ilinštakom, s brojalicom i bajalicom, s križem i vilinskim svijetom istodobno”.

Pjesme – molitve

Za Gloriju Lujanović Gudeljeve su knjige, kaže, poput molitvenika – uvijek im se vraća u nekim teškim životnim trenutcima koje svaki čovjek ima i potrebno mu je osjetiti nekakvu utjehu, neku nadu, ali istodobno i određenu snagum dodajući, pri tome, kako smatra da je Petar Gudelj, i ne htijući, poput kakvoga proroka u poeziji i u književnosti općenito. „I ako postoji književna vječnost, kao što postoji vječnost za koju se svi mi, koji vjerujemo, nadamo da ćemo u nju jednoga dana dospjeti poslije smrti, tako smatram i da se Petar Gudelj već za života uspio upisati u tu književnu vječnost. Gudeljeve pjesme su me u početku privlačile lakoćom stiha od kojega pjesnik gradi veliku pjesmu, a sada mi sve više izgledaju kao male biblijske priče, kao poslanice, psalmi, kao mali prozni zapisi zalutali iz Ivanova Otkrivenja. Snaga poezije Petra Gudeljaupravo je u tom jeziku, njegovoj rudimentarnosti i iskonu kojemu bismo se svi, kroz njegovu poeziju, neprestano trebali vraćati”, istaknula je Gloria Lujanović.

Na predstavljanju knjige nazočnima se obratio i rođak P. Gudelja franjevac fra Nediljko Šabić. „Svi koji čitaju i razmišljaju o pjesmama i prozi Petra Gudelja susreću se s jednim misterijem. On nosi i objavljuje misterij s kojim on živi, koji u njemu živi i iz njega se objavljuje nama. Petar je vjernik. On u svojim pjesmama objavljuje sebe i svoj život s Bogom po kojemu je došao u utrobu svoje majke. Petar živi i pokazuje svoj životni Savez s Bogom. On ga u svojim pjesmama objavljuje i nama nudi da ga prepoznamo. On moli i živi sa svojim pokojnima. Njegov je sav život u njegovim pjesmama” – istaknuo je fra Nediljko Šabić.

Vrhunska pjesnička djela toga mističnog Mediteranca i plemenitoga gorštaka, erudita koji u tančine poznaje grčke i rimske mitove, biblijski svijet i ilirsku dušu svoga zavičaja, a vlastite stihove izgovara karizmatično, napamet, kao da ih kleše u kamenu, izlaze u nakladi Školske knjige dva desetljeća. U toj su izdavačkoj kući, koju pjesnik zove rodna kuća mojih knjiga i od milja joj nadijeva ime Žužulište, uz već spomenuta djela objavljene i zbirke Sve što si donio iz planine, Kada se sunce ženilo (cvjetnjak usmenih lirskih pjesama), Pelazg na mazgi, Da zađe Mjesec, da izađe Sunce, Imotska knjiga i Munje i naranče. 

Pjesniku je najdraža među njima Pelazg na mazgi. Pelazgi su mitska bića, prvi ljudi koji su niknuli iz zemlje, a zemlja je u poeziji Petra Gudelja, zajedno s jezikom, središnji dio kozmosa iz kojega su se pretočile sve njegove pjesme. 

Imati jezik, imati zemlju

„Zemlja je zvijezda, zemlja je majka, zemlja je domovina. Mi smo zemlja. Koja je prohodala i progovorila. Osvijestila se, posvijestila se, napisala pjesmu Imati jezik, imati zemlju. Jednu od mnogih u kojima/ kojima/ se čudim, divim i zahvaljujem što imam zemlju, u sebi i pod sobom: majku, hraniteljicu, domovinu i postelju u koju ću leći i provoditi vječnost. Jezik, koji zovem hrvatskim, kojim ću sve to iskazati, izgrcati. Nikada dovoljno izmoliti, izgovoriti i zahvaliti za taj neizmjerni dar”, izjavio je svojedobno Petar Gudelj, pjesnik koji sebe naziva „samoniklim, iz zemlje izniklim, Pelazgom”. 

Stihove Petra Gudelja kazivali su glumci Siniša Ružić i Joško te pjesnik Enes Kišević, a pridružio im se i sam autor, koji je kazivao tri svoje pjesme.

Na početku predstavljanja nazočne je u ime središnje nacionalne kazališne kuće pozdravila intendantica zagrebačkog HNK-a Iva Hraste Sočo, a svečanost su kraćim umjetničkim programom uveličali sopranistica Natalija Kralj i za glasovirom Eva Kirchmayer Bilić.