Učitelje učiteljima čini metodika

U razmatranju razvoja metodike kao suvremene znanstvene discipline potrebno je poći od toga zašto je ona uopće potrebna i kako je nastala kao iskustvena (pedagoška), a potom samostalna disciplina.

Uloga i mjesto metodike

Neposredni rad s učenicima oduvijek je bio bit tehnologije poučavanja kojom pojedinci, u vrtiću, školi, fakultetu ili drugdje, upoznavaju nove sadržaje, razvijaju svoje sposobnosti i stječu vještine potrebne za život. U tom su procesu sadržaji poučavanja uvijek zadani s nekim ciljem, tj. nastavnim programom ili kurikulom, a učitelji su posrednici između njih i učenika. Nastavni sadržaji nastaju u raznim znanostima i strukama, na što učitelji nemaju izravnog utjecaja, ali ih sami moraju naučiti da bi mogli poučavati. Za poučavanje pak nije dovoljno samo znati sadržaje, nego i posjedovati znanja i vještine poučavanja, što je misija obrazovnih znanosti. Kako bi učitelji mogli poštovati zahtjeve sadržaja, tj. matičnih znanosti nastavnih predmeta s jedne strane i temeljnih obrazovnih znanosti (pedagogija, psihologija, sociologija i dr.) s druge, ta je dva područja obrazovanja za učiteljski poziv trebalo čvrsto povezati i amalgamirati jer su u funkciji istog cilja. To je povezivanje zadaća metodike. Međutim, metodike ispočetka nisu bile strukturirane kao organizirane discipline, nego su tretirane kao rasuta iskustva koja formacijski pripadaju didaktici, kao ilustracije njezinih teorijskih postavki. Iskustveni, tj. neznanstveni status metodike obrazlagao se činjenicom da je jedina znanost koja proučava obrazovanje pedagogija pa, dakle, metodika u znanstvenom smislu može biti samo dio pedagogije. S druge strane, matične znanosti nastavnih predmeta smatrale su metodike područjem primjene svojih spoznaja u obrazovanju pa su metodički kolegiji na fakultetima osnivani pri studijima matičnih znanosti. Zato što se metodike nisu mogle svrstati ni u matične ni u obrazovne discipline, nisu mogle ući u službeni popis znanosti sve dok nisu uvedena polja i grane obrazovnih znanosti i metodika nastavnik predmeta. To je bilo važno zbog toga što se napredovanje u sveučilišnim zvanjima, otvaranje novih studija, financiranje istraživačkih projekata iz javnog novca mogu ostvariti samo u službeno priznatim znanostima. Osim toga metodike se, bez statusnog osamostaljenja od matičnih znanosti i pedagogije, nisu mogle dalje razvijati vlastitim resursima. 

Kako je pedagogija bila opterećena herbartovskim formalizmom kojemu se za vrijeme socijalizma priključio i marksistički dogmatizam, napredni su mislioci u svijetu obrazovanja vidjeli upravo u metodikama mogućnost prevladavanja okoštalog pedagoškog sustava. Zato su ne samo metodičari, nego i progresivni pedagozi, filozofi, psiholozi, sociolozi i drugi istraživači obrazovanja pokrenuli proces statusnog osamostaljivanja metodika. Polazište je bilo u stavu da su upravo metodike bitne za učiteljski poziv jer se taj poziv baš po njima razlikuje od drugih. Učitelji su dakle učitelji po metodici, a ne po matičnim ni po temeljnim obrazovnim znanostima. Ukratko, upravo metodike učitelje čine učiteljima. 

Prvi kolegij i katedra metodike

Metodika je kao stručni predmet postojala u srednjim učiteljskim školama, a na sveučilištu u početku samo u sklopu didaktike, odnosno pedagogije. U novije vrijeme afirmacija metodike počela je uvođenjem sveučilišnog kolegija metodike 1953. godine na studiju jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji su ispočetka predavali jezikoslovci i povjesničari književnosti. Godine 1974. Dragutin Rosandić osniva Katedru za metodiku hrvatskosrpskog jezika i književnosti, prvu katedru metodike uopće. Uskoro se metodički kolegiji i katedre osnivaju pri matičnim znanostima nastavnih predmeta i na drugim nastavničkim odsjecima, fakultetima i učiteljskim visokim školama, pokreću se metodički časopisi i izdaju metodički priručnici. Međutim, to još nije značilo statusnu posebnost metodike jer su metodičari pojedinih predmeta bili nepovezani i zato nemoćni u nastojanju da metodika postane znanstveni entitet u matičnim ili obrazovnim znanostima.

Važan korak naprijed u tim nastojanjima napravile su Školske novine 1985. godine objavljivanjem knjige Metodike u teoriji i praksi odgoja koju su priredili pedagozi Nedjeljko Kujundžić i Ivan Biondić. U knjizi su tiskani rezultati ankete među 29 sveučilišnih i školskih profesora o tri pitanja: strukturiranje metodike, metodika u sustavu znanosti i obrazovanje nastavnika i metodičara. U sintezi ankete konstatirano je da su „metodike i dalje zarobljene zastarjelim pedagoškim modelima i shemama”, što je jedan od razloga krize odgoja i obrazovanja. Preporučuje se da se metodičari oslobode „podložničkog poimanja metodika, bilo u funkciji pedagogije, bilo bazičnih znanosti”, da su „metodike otvorene znanosti u kojima se generiraju i verificiraju sve pedagoške spoznaje” te da treba razviti novi sustav obrazovanja i usavršavanja nastavnika i metodičara. 

Iste godine, na današnjem Učiteljskom fakultetu u Zagrebu održano je veliko savjetovanje Metodika u sustavu znanosti i obrazovanja u kojemu je sudjelovalo oko 220 stručnjaka uključujući i tadašnju obrazovnu upravnu elitu. Uvodna izlaganja dali su Dragutin Rosandić, tada najistaknutiji metodičar, Vladimir Poljak, istaknuti pedagog – didaktičar i Ante Bežen, metodičar istraživač znanstvenosti metodike. Savjetovanje je širom otvorilo put prema daljnjem znanstvenom usponu metodika i potaklo osnivanje stručne udruge koja će se o tome brinuti. Rasprave o tome nastavile su se na stranicama Školskih novina.

Potporama udruga i fakulteta do znanstvenog statusa

Godine 1986. godine objavljen je zbornik radova sa skupa Metodike u sustavu znanosti i obrazovanja, također u izdanju Školskih novina (i Instituta za pedagoška istraživanja Filozofskog fakulteta u Zagrebu), s 35 priloga o temama: opća pitanja znanstvenog utemeljenja metodike, metodika u sustavu odgoja i obrazovanja i u znanstvenim istraživanjima i znanstvene osnove posebnih metodika. Priložen je i do sada jedini popis svih metodičara u Hrvatskoj po nastavnim predmetima i područjima. Iste godine u siječnju održana je osnivačka skupština Sekcije za metodike Kluba sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, prva udruga metodičara raznih struka, na temelju dotadašnjih aktivnosti i s osnovnim ciljem jačanja metodičke teorije i prakse u cijelom obrazovnom sustavu. Pristupilo joj je 30-ak sveučilišnih nastavnika, a za prvog predsjednika izabran je Dragutin Rosandić. 

Slom socijalističkog poretka i osnivanje neovisne Republike Hrvatske pojačali su napore za osuvremenjivanjem i redefiniranjem odgojno-obrazovnog sustava, čemu su trebale pridonijeti i metodike kao predvodnice interdisciplinarnog pristupa obrazovanju. Na inicijativu skupine stručnjaka s proeuropskim idejama osnovana je u prosincu 1991. Hrvatska akademija odgojnih znanosti (danas Akademija odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske). Njezin je osnovni cilj okupljanje svih znanstvenika koji se bave obrazovanjem na jedinstvenim interdisciplinarnim projektima razvoja obrazovanja, a među njima važno mjesto imaju i metodike. Udruga ima pedesetak članova, a njezinim nastojanjem, kao i Učiteljskog fakulteta u Zagrebu i Instituta za društvena istraživanja, uz potporu epistemoloških studija usmjerenih na priznavanje metodike kao znanstvene discipline, konačno su 2009. godine metodike nastavnih predmeta uvrštene kao interdisciplinarne grane u službeni sustav znanosti u Republici Hrvatskoj.