„Analiza efikasnosti nije konačna ocjena kvalitete rada škola“

Nakon što je Nastavnička grupa Školska zbornica uputila znanstvenicima s Instituta za javne financije osvrt na analizu „Assessing the Pure Technical Efficiency of Public Primary Schools in the City of Zagreb“ u kojem upozoravaju na niz iskrivljenih zaključaka u analizi tehničke efikasnosti zagrebačkih osnovnih škola, stigao je odgovor autor analize. Analiza je, podsjetimo, uzburkala zagrebačke zbornice ponajprije zbog rang-ljestvice efikasnosti škola. 

U Školskoj su zbornici naglasili kako njihova reakcija nije motivirana otporom prema evaluaciji, već „dubokom zabrinutošću što se kompleksan proces odgoja i obrazovanja pokušava svesti na input-output model tvorničke proizvodnje“, pri čemu su – tvrde u Školskoj zbornici - odabrani outputi fundamentalno pogrešni.

U nastavku prenosimo odgovor autora analize s Instituta za javne financije:

Poštovani, 

zahvaljujemo na dostavljenom stručnom osvrtu na rad „Assessing the Pure Technical Efficiency of Public Primary Schools in the City of Zagreb“ te na interesu za metodološki okvir i zaključke iznesene u istraživanju. U potpunosti se slažemo da je proces odgoja i obrazovanja iznimno složen te da ga nije moguće u cijelosti obuhvatiti jednim kvantitativnim modelom. 

Analiza koju smo proveli temelji se isključivo na javno dostupnim administrativnim podacima, što ujedno predstavlja jedno od ključnih ograničenja rada, a koje je u radu jasno naznačeno. Pokazatelji poput prosječnih ocjena, prolaznosti i bodova za upis u srednju školu ne predstavljaju savršene mjere obrazovnih ishoda, već aproksimacije onoga što je trenutačno mjerljivo na razini sustava. 

Cilj rada nije bio normativno vrednovati pedagošku kvalitetu škola niti davati preporuke za smanjenje broja učitelja ili rezanje sredstava, već analizirati relativnu tehničku efikasnost unutar jasno definiranog metodološkog okvira metode DEA (Data Envelopment Analysis – Metoda omeđivanja podataka). 

Riječ je o konceptu koji uspoređuje odnos raspoloživih resursa i odabranih, mjerljivih ishoda u promatranom uzorku. Upravo zato u radu naglašavamo da rezultati ovise o izboru varijabli te kako ih treba tumačiti oprezno i u kontekstu njihovih ograničenja. Takva analiza ne donosi sud o ukupnoj vrijednosti ili efikasnosti škole, niti mjeri njezinu odgojnu dimenziju. Kao što ste napisali, mnogi ključni učinci obrazovanja – razvoj samopouzdanja, socijalnih vještina, motivacije i dugoročnih životnih ishoda – teško su mjerljivi i često postaju vidljivi tek s vremenskim odmakom. Svjesni smo da ih korišteni podaci ne obuhvaćaju. Zbog toga u radu predlažemo proširenje skupa pokazatelja koji bi omogućili potpunije mjerenje efikasnosti škola. 

U radu smo naglasili i kako smatramo da bi kombiniranje kvantitativnih analiza s kvalitativnim metodama, uključujući ankete, intervjue i druge oblike prikupljanja podataka, dodatno pridonijelo cjelovitijem razumijevanju rada škola. 

Našu analizu stoga treba promatrati kao jedan od mogućih pogleda na sustav, a ne kao konačnu ocjenu kvalitete rada škola ili učitelja. Smatramo da je rasprava o načinima mjerenja rada škola legitimna i potrebna te smo otvoreni za stručni dijalog o mogućnostima metodološkog unaprjeđenja budućih istraživanja, primjerice provođenjem strukturiranih anketa ili drugih oblika prikupljanja podataka s terena. Takav pristup mogao bi doprinijeti cjelovitijem razumijevanju funkcioniranja škola i smanjenju rizika pojednostavljenih interpretacija u javnom prostoru. 

S poštovanjem, 

autori analize Branko Stanić, Simona Prijaković i Mihaela Bronić