Sat razrednika u duhu suradnje

Obveze razrednika uključuju posredan rad poput administrativnih poslova ili organiziranja školskih događanja, dakle sve one poslove izvan neposrednog nastavnog procesa te neposredan rad s učenicima na satu razrednika. U učeničkim rasporedima, neposrednom radu razrednika s učenicima, predviđen je jedan nastavni sat tijekom radnog tjedna. Vrijeme je to u kojem razrednik nastoji riješiti razredne probleme, razgovarati s učenicima o uspjehu u učenju i radu, sat na kojem se utvrđuju razredna pravila i posljedice njihova nepoštivanja, ali i posvećuje vrijeme međuvršnjačkim odnosima. Razrednik uvijek nastoji stvoriti pozitivno radno ozračje i dobre međusobne odnose učenika provođenjem radionica kojima se podržava ideja zajedništva. Korisno je pritom osmišljavanje grupa i aktivnosti kojima bi se manje popularni i povučeniji učenici izvukli iz socijalne izolacije, a ako je riječ o višim razredima treba angažirati učenike da sami osmisle takve aktivnosti. Sat razrednika trebao bi osigurati vrijeme u kojem je moguć razgovor o svim temama koje zanimaju učenike jer se u takvim razgovorima lakše povezuju, grade prijateljstva, povjerenje i zajedništvo. Razrednik je ključna osoba koja treba poticati i usmjeravati razgovore ka prepoznavanju vlastitih iskustava u pričama vršnjaka, što pridonosi razvoju empatije i povezanosti. No, kada dublje razmislimo o načinima na koje se učenici, odnosno djeca, povezuju, uočavamo da razgovor nije njihov prvi izbor nego igra. Igra je djeci svojstvena i prirodna. Putem nje komuniciraju i grade odnose, uče rješavati probleme i surađivati. Upravo se zato aktivnost „Gradnja tornja” koja je predložena u Abecedi prevencije može promatrati kao igra u kojoj učenici iskušavaju različita rješenja i prijedloge članova grupe kako bi izgradili stabilnu visoku građevinu, a posljedično i kulturu suradnje kao uspješne strategije življenja. Ovu zanimljivu i dinamičnu aktivnost provela sam u petom razredu tako da sam učenike nasumičnim odabirom podijelila u četiri grupe po četiri učenika, a nakon toga im podijelila jednaku količinu potrebnog materijala ‒ papir i ljepljivu traku te dala kratke upute za rad. Prvotna je zamisao bila da se učenici međusobno dogovaraju dvije minute, a dvije minute grade toranj, nakon čega bismo zajednički analizirali odrađenu aktivnost. No, jednostavnost igre s jedne strane i njezina zanimljivost i privlačnost s druge strane te angažman i motivacija sudionika odvele su igru u svom smjeru. Odlučila sam ne prekidati već promatrati dinamiku interakcije unutar grupa. Dok su jedni planirali i dogovarali strategiju, drugi su odmah krenuli s gradnjom. U grupama su se spontano izdvojili vođe, izvođači graditelji, oni koji uočavaju svaki problem gradnje te oni koji nude rješenje za uočene teškoće. Uronjenost u proces gradnje nije prekidana ni znatiželjom da pogledaju što rade druge grupe. Tijekom aktivnosti uočila sam dvije prepoznatljive strategije gradnje. Prva je sličila ziguratu ‒ terasastoj piramidi, no u toj je