Kako smo spojili književnost i likovnost

Već devet godina radim kao učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Bilje. Uz svoj posao obožavam kreativnost, estetiku i koristim svaku priliku da prostor u kojem radim postane ugodnije, zanimljivije i inspirativnije mjesto za učenike. Tako je i nastala ideja da učionicu pretvorimo u malu, pomalo neuobičajenu, umjetničku galeriju.

S učenicima često vodim otvorene razgovore o književnosti, školskim zadatcima, društvenim mrežama, pa i umjetnoj inteligenciji. Sve više primjećujem koliko im je teško motivirati se za čitanje i pisanje u ovom digitalnom dobu. Kad dobiju istraživački zadatak, najčešće prvo posegnu za ChatGPT-jem i tu zapravo počinju naši svakodnevni izazovi.

Upravo me ta situacija inspirirala da spojim dva svijeta – svijet književnosti i svijet u kojem učenici svakodnevno žive. Tako su nastale poruke koje sam osmislila, temeljene na rečenicama koje često izgovaram na satu ili koje mi jednostavno padnu na pamet dok pokušavam motivirati učenike. Željela sam da budu iskrene, duhovite i prepoznatljive – i njima i meni.

Budući da moje likovne sposobnosti nisu naročito izražene, u pomoć sam pozvala dvije iznimno talentirane učenice – Arin Forjan i Juliju Šolu. Njihove ilustracije oživjele su cijeli projekt. Nisu to klasični portreti pisaca kakve inače viđamo po školskim panoima. Htjele smo da budu suvremeni, vizualno zanimljivi i u duhu današnjeg vremena. Tako se, primjerice, Krleža pojavljuje sa žvakaćom gumom, a Ivana Brlić-Mažuranić nosi moderne naočale. Poruke i ilustracije namijenjene su svim učenicima škole. Svatko tko dođe u učionicu može ih pročitati, zastati, nasmijati se, a možda se i prepoznati u nekoj od njih. Cijeli je projekt realiziran u desetak dana, a djevojke su s velikim entuzijazmom sudjelovale u svakom koraku.

Kad je riječ o korištenju ChatGPT-ja, već od petog razreda učenici počinju posezati za tim alatom. Najčešće se njime koriste za sastavke, lektire i razne školske zadatke. Problem nastaje kad sadržaj jednostavno prepišu bez razumijevanja, bez ikakvog osobnog angažmana. Naravno, zbog toga se pitamo – kako se kao nastavnici trebamo postaviti?

Moje je mišljenje da ChatGPT ne treba zabranjivati, već učenike učiti kako se njime koristiti smisleno. Alat sam po sebi nije loš – loš je način na koji ga ponekad upotrebljavaju. Upravo zato domaće zadaće više ne mogu biti klasične – moraju biti osobne, kreativne, povezane s vlastitim iskustvom, jer jedino tako učenici mogu pokazati vlastiti doprinos.