Prve monografije povijesti pedagogije i školstva

Prvu takvu monografiju pod nazivom „Poviest pedagogije” objavio je 1881. Stjepan Basariček, po važnosti i broju pedagoških djela svakako najvažniji naš pedagog u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. To je četvrta knjiga u njegovu četveroknjižju pedagogije (Teorija pedagogije, Didaktika, Metodika i Povijest pedagogije) kojim je utemeljio našu pedagošku struku i znanost. Izdao ju je Hrvatski pedagoško-književni zbor, a namijenjena je učiteljima i đacima učiteljske škole. Autor u predgovoru piše da je „gradivo većim dijelom crpio iz njemačkih djela”, ali da se knjiga „naspram njemačkih razlikuje većom nepristranošću i objektivnošću” jer se „obazirao i na razvitak slavenske, imenito hrvatske pedagogije”. 

Iako autor kaže da se čuvao pretjerane opširnosti, knjiga ima više od 500 stranica. Podijeljena je na dva dijela – „Prije Isusa i Poslije Isusa“, a dijelovi su razdvojeni u odsjeke. U prvom dijelu prikazana su pedagoška učenja istočnih naroda (imena su autorova: Kitajci, Indijci, Egipćani, Perzijci), u drugom klasični narodi (Grci i Rimljani, a među njima posebno Pitagora, Sokrat, Platon, Aristotel te Ciceron, Seneka i Kvintilijan), a u trećem Židovi. U drugom dijelu prvi odsjek čini prvo kršćansko doba (Isus, apostoli, prve kršćanske škole, crkveni oci), u drugom je srednji vijek (Arapi i njihove škole, kršćanske, samostanske, katedralne i župne škole, sveučilište te znatniji pedagozi među kojima je danas poznat tek Erazmo Roterdamski), u trećem je 16. stoljeće (reformacija, protestantske i katoličke škole i isusovci, a od poznatijih filozofa Franjo Rabelais i Mihaijo Montaigne). Četvrti, peti i šesti odsjek odnose se na 17., 18. i 19. stoljeće i tu se, uz prikaz školstva u Njemačkoj, Rusiji, Francuskoj Engleskoj, Austriji, Ugarskoj i Hrvatskoj, Srbiji i dr. donose i podatci o 140 teoretičara, među kojima su danas poznatiji Locke, Komenski, Rousseau, Felbiger, Pestalozzi, Kant, Fichte, Hegel, Dositej Obradović, Herder, Hrbart, Diesterweg, a od hrvatskih tu su Nikola Tomasseo, Stjepan Novotny, Nikola Hadžić, Franjo Volarić, Matija Mesić, Antun Truhelka, Petar Preradović i Ivan Perkovac.

Basaričekova Povijest pedagogije pokazuje nekoliko značajki: zavidno kulturološko-filozofsko obrazovanje autora, neodvojivost filozofije i pedagogije te objektivnost u izboru likova, bez obzira na podrijetlo i svjetonazor. Ipak, primjetna je dominacija njemačkih autora, što je povijesno razumljivo, a objašnjava i dominantne ideje u hrvatskoj pedagogiji i ustroju školskog sustava. Zbog načela ne uvrštava živuće pedagoge, razumljiv je i izostanak nekih vrlo važnih hrvatskih pedagoga iz onog vremena. Kasnije povijesti pedagogije i školstva neće biti tako obuhvatne.

U vrijeme Austro-Ugarske o povijesti pedagogije pisali su i Mijat Stojanović, Martin Štiglić (povijest pedagogije za bogoslovne škole) i Jure Turić u dvije knjige (Povijest uzgoja i nauke o uzgoju, Povijest pedagogije i odgoja). Najveći izdavački pothvat u objavljivanju povijesne građe o školstvu, sve do danas, bilo je objavljivanje Građe za povijest školstva i pedagogije (16 svezaka) Antuna Cuvaja, prvog ravnatelja Hrvatskog školskog muzeja. Josip Demarin objavio je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Građu za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca. (ab)