„Nova škola? Ne vjerujemo dok ne vidimo prvu lopatu”

Prema najavama Gradskog poglavarstva, gradnja nove zgrade Osnovne škole Horvati na zelenoj parceli uz križanje Ulice Josipa Gigla i Ulice Stjepana Romića počet će krajem godine. Prostirat će se na oko 4600 četvornih metara, imat će 17 učionica (pet više no sada), veliku dvodijelnu i malu sportsku dvoranu (u staroj je zgradi iznimno mala), a sve to s opremom trebalo bi stajati oko 13,5 milijuna eura. Na nedavno završenom natječaju za izvođača radova odabrana je najpovoljnija od 15 ponuda, no na natječaj za opremanje nije se javio nitko. Ići će nova nabava, kažu u Gradu. Rok je izgradnje nove škole 15 mjeseci, a potom bi trebalo početi rušenje male, tople knežijske ljepotice, koja je do 1992. nosila ime braće Ribar.

Ozbiljno zvuči najava gradonačelnika Tomislava Tomaševića o gradnji nove škole, a potom i rušenju stare na trešnjevačkoj Knežiji, koju bi trebala „pregaziti” nova zagrebačka avenija, ali učiteljice i učitelji Osnovne škole Horvati ne vjeruju dok ne vide lopatu. Na oprezu s veseljem zbog najavljene gradnje suvremene školske zgrade, na samo 150 metara zračne udaljenosti od postojeće, i ravnateljica je Manuela Piškor Podobnik. Razumljivo, ipak slušaju najave o selidbi u modernu novogradnju otkad su tu zaposleni, a neki od njih sada su pred mirovinom.

Stara školska zgrada na Horvaćanskoj cesti, nasuprot okretištu tramvaja, sagrađena je na samom kraju 19. stoljeća, pedesetak godina nakon što je ban Josip Jelačić ukinuo kmetstvo, što bi značilo da su djedovi i bake nekih od prvih učenika te škole bili kmetovi. Naravno, zgrada je dotad obnavljana više puta, posljednji put 2020. godine, kada je nakon oštećenja u potresu u nju uloženo oko 150 tisuća eura. Ipak, drveni prozorski okviri stari su koliko i škola, 127 godina.

‒ I još služe?

‒ Ha, trudimo se ‒ odgovara ravnateljica, na čijem su uredu jednako stara ulazna vrata s bravom oko koje je ukucano više čavala nego što je olovaka na ravnateljičinu stolu. Škola u podrumskom dijelu ima kotlovnicu, zgrada se grije na loživo ulje. Daleko su od energetske učinkovitosti.

Valja odmah reći dvije činjenice: OŠ Horvati nije najstarija zagrebačka škola kao što se čuje posljednjih dana. Primjerice, jedna je škola u istome naselju nekoliko godina starija od ove. Drugo, iako jest stara, zgrada nije nesigurna za boravak, što je dojam stečen nakon lapsusa gradonačelnika Tomaševića o tomu kako „škola nije u funkciji”. Ako dodamo treće, a to je da je riječ o zgradi od oko 2700 četvornih metara, sa, za 19. stoljeće, karakterističnom kombinacijom funkcionalnosti i estetike ‒ visokim svodovima i velikim prozorima koji omogućavaju obilje prirodne svjetlosti te lijepim školskim vrtom s ružama, ružmarinom i koječim drugim, stječemo dojam da je, zapravo, takvo zdanje šteta rušiti. Unatoč peticiji roditelja koji su 2020. godine tvrdili da je zgrada opasna nakon oštećenja u potresu i tražili nadležne gradnju nove škole, zgrada je tada nakon statičkog pregleda dobila zelenu naljepnicu. „Globalna mehanička otpornost i stabilnost kao bitan zahtjev za građevinu nije ugrožena”, glasio je zaključak nakon pregleda stručnjaka.

No, nostalgija za lijepom starinom navire tek do uspinjanja s prvog kata zgrade u potkrovlje. OŠ Horvati su valjda jedina zagrebačka škola s kuhinjom i blagovaonicom tik ispod krova.

Kuharice Ljerka Katanec (63) i Ana Stjepanović (57) nemaju lak zadatak za svoju dob. Zbog nedostatka uvjeta u OŠ Horvati ručak za učenike svakodnevno se doprema iz OŠ Ivana Meštrovića, što znači da 50-litarske lonce s hranom Ljerka i Ana nose stepenicama od prizemlja do potkrovlja. Brojimo, riječ je o 58 stepenica kojima natovarene prolaze više puta dnevno. Pomogne im, kažu, mlađi domar Marino Čulo. Pritom u potkrovlju nema klasičnih prozora, zrak je, naravno, zagušljiv, a zgodni, šareni zidni ukrasi ne mogu prikriti manjak prostora. U dvije kuhinjske prostorije tek su tri omanja krovna prozora koja se otvaraju na ukošeni „kip”. Da je riječ o improvizaciji, potvrđuje dvadesetak centimetara visoka trodijelna podna greda postavljena duž cijele blagovaonice. Kuharice tu, dakle, trebaju biti itekako uvježbane, pri čemu Ljerka tim putevima stepenica i grede korača 17 godina, a Ana osam.

‒ Želim novu, modernu kuhinju jer ovdje uvjeti nisu dobri. U novoj bih kuhinji mogla kuhati za djecu što poželim, a ovdje, uz biskvit i kifle, mogu napraviti samo prilog ‒ kaže kuharica Ana. Njezina kolegica Ljerka ne će dočekati rad u novoj školi jer će dotad u mirovinu.

Veći je problem od neadekvatne kuhinje manjak prostora, zbog čega je nastava za 293 učenika i 35 učitelja, tri stručne suradnice, 13 pomoćnika u nastavi, tri spremačice, domara, administrativno osoblje i dvije zdravstvene djelatnice dvosmjenska. Imaju 12 učionica za 16 razrednih odjeljenja, a otprilike 10 posto učenika je s teškoćama. OŠ Horvati su, naime, pioniri među školama u inkluziji, uvođenju učenika s teškoćama u redovnu nastavu. Jedna od zgodnih stvari kojih su se zbog osjetljivijih učenika dosjetili jest ublažiti zvuk školskoga zvona, tako da umjesto standardnim prodornim „dring-dring” odzvanja nešto poput nježne melodije za mobilnu budilicu.

‒ Volimo ovu školu, ali veselimo se novoj. Škola nije zgrada, škola su ljudi, a osim po inkluziji, naša je škola pionir u videokonferencijama ‒ dodaje učiteljica hrvatskog jezika Linda Šimunović-Nakić u prekidu nastave u učionici s parketima promijenjenim prije deset do petnaest godina. Naime, učiteljica Suzana Delić (nismo je upoznali) začetnica je provedbe videokonferencija koje u toj školi datiraju još od 2008. godine. Dosad su njihovi učenici proveli više od 500 videokonferencija s učenicima po cijelom svijetu, po čemu je OŠ Horvati jedna od globalno najuspješnijih.

Da je gradnja nove škole koja se najavljuje desetljećima tema svakog sastanka Vijeća roditelja, potvrđuje ravnateljica.

‒ Roditelji učenika uglavnom su starosjedioci iz kvarta, već su više puta bili obeshrabreni i zato kažemo da ništa ne vjerujemo dok ne vidimo prvu lopatu. Nadam se da će se ovaj put stvarno pokrenuti stvari. Ne znam koliko sam puta čula najavu gradnje nove škole na Knežiji. Tko bi to pobrojio ‒ kaže ravnateljica Manuela Piškor Podobnik. (Mirela Lilek/Jutarnji list)