Put prema cjelodnevnoj školi

Ovako je o potrebi cjelodnevne nastave pisao profesor Valentin Puževski 1962. godine (Cjelodnevni boravak učenika u OEŠ Jordanovac, Zagreb, 1962.). Nova školska godina 2023./2024., 61 godinu kasnije (?!), donosi nam eksperimentalni program „Osnovna škola kao cjelodnevna škola ‒ uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav odgoja i obrazovanja”, čiji je nositelj Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, a u sklopu kojeg će, među ostalim, svim učenicima i roditeljima biti dostupne brojne odgojno-obrazovne aktivnosti koje su potpuno besplatne svakom učeniku, bez roditeljskog plaćanja troškova i/ili participacije. Ovaj eksperimentalni program, kako se navodi u dokumentima Ministarstva znanosti i obrazovanja, provodi se s temeljnom namjerom provjere vrijednosti okvira, modela i organizacije rada osnovne škole kao cjelodnevne škole. Program će biti proveden u ograničenom broju škola u trajanju od četiri školske godine, a pružit će osnovu mogućnosti implementacije predviđenog okvira i modela rada osnovnih škola kao cjelodnevnih škola u sve osnovne škole u Hrvatskoj u budućnosti. 

Cjelodnevna nastava, često nazivana produženi boravak, oblik je organizacije školskog dana u kojem učenici provode dulje vrijeme u školi, uključujući i razdoblje nakon završetka redovnih školskih sati. Ovisno o zemlji i školskom sustavu, konkretni detalji cjelodnevne nastave mogu varirati. Cjelodnevna nastava može imati brojne prednosti, kao što su podrška radu zaposlenih roditelja, poticanje socijalne interakcije, pružanje dodatne akademske podrške te olakšavanje izvođenja raznih izvannastavnih aktivnosti. Međutim, također može iziskivati prilagodbe školske infrastrukture, dodatne resurse i planiranje kako bi se osiguralo kvalitetno iskustvo za učenike. 

No vratimo se mi ovog puta 48 godina u prošlost kada je Zavod za unapređenje osnovnog obrazovanja (Socijalističke Republike Hrvatske) izdao monografiju „Naš put prema cjelodnevnoj školi” (Zagreb, 1975.) s Trećega republičkog savjetovanja o produženom i cjelodnevnom boravku učenika u osnovnoj školi. Ova monografija sadrži osnovne pojmove, pretpostavke i iskustva drugih zemalja o uvođenju produženog i cjelodnevnog boravka učenika u osnovnoj školi, zatim analize podataka o ranijim etapama uvođenja ovog programa te više od trideset pojedinačnih tekstova nastavnika, profesora i drugih odgojno-obrazovnih djelatnika koji obrađuju problematiku produženog i cjelodnevnog boravka učenika u osnovnoj školi. 

Zahvaljujući građi Hrvatskoga školskog muzeja, u ovom slučaju posebno fondu Pedagoške knjižnice Davorina Trstenjaka, koja djeluje u sklopu muzeja, možemo pratiti različite teme iz povijesti školstva u Hrvatskoj s odmakom vremena, ali s kritičnošću koje nam to vrijeme u usporedbi s današnjicom omogućuje.