Tijekom ove školske godine učenici predmetne nastave u Osnovnoj školi Brod Moravice i Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko, uz vodstvo profesorica hrvatskoga jezika Jasne Šepac i Manuele Valenčić te knjižničarke Sanje Despot Abramović, sudjelovali su u jedinstvenom istraživačkom projektu „Riječi našega kraja” – dijalektalni školski rječnici Vrbovskog i Brod Moravica. Njihov zadatak nije bio samo prikupiti riječi, nego ih razumjeti, sačuvati i prenijeti dalje kao vrijedan dio kulturnoga nasljeđa.
Različitim aktivnostima učenici su upoznali bogatstvo hrvatskih narječja i osvijestili razliku između standardnog jezika i mjesnoga govora, ali i važnost njihova suživota. Terenski rad, razgovori sa starijim mještanima i bilježenje riječi iz svakodnevnoga života pretvorili su učenike u male istraživače vlastite baštine. Upravo u tim susretima generacija dogodilo se ono najvrjednije, prijenos znanja, iskustva i sjećanja. Rezultat njihova rada nisu samo digitalni i zidni rječnici, nego i razvijena svijest o tome da je jezik živa vrijednost koju treba njegovati i čuvati.
Raznolikost govora
Posebnu vrijednost projektu daje usporedba govora Vrbovskog i Brod Moravica. Iako oba pripadaju goransko-kajkavskom dijalektnom prostoru, među njima postoje zanimljive i poučne razlike. Govor Brod Moravica odlikuje stabilnija kajkavska osnova te učestala uporaba germanizama i turcizama, što svjedoči o povijesnim utjecajima i kulturnim doticajima. S druge strane, govor Vrbovskog pokazuje veću raznolikost i izraženije čakavske elemente. Riječi poput cifršlus, hoblbank i bikslajman otkrivaju tragove prošlosti, dok izrazi poput ambrela, cukar i hiža oslikavaju svakodnevni život i način razmišljanja ljudi ovoga kraja. Upravo u tim riječima skriva se bogatstvo koje nadilazi njihovo osnovno značenje.
Zavičajne riječi nisu samo sredstvo sporazumijevanja, one su nositelji priča, emocija i iskustava. One čuvaju način života naših predaka, njihov odnos prema radu, prirodi i zajednici. Mnoge riječi imaju prenesena ili proširena značenja. Tako riječ požderati ne znači samo jesti, nego opisuje način, brz, neuredan i pomalo neuljudan. Upravo takve nijanse čine govor živim i autentičnim. Analizom i razumijevanjem tih riječi učenici su naučili da je jezik ogledalo života, u njemu se odražavaju običaji, vrijednosti i svakodnevica jedne zajednice.
Istraživanje na terenu
Jedna od najvećih vrijednosti ovoga projekta jest činjenica da se učenje nije odvijalo samo u učionici. Učenici su istraživali na terenu, koristili digitalne alate, surađivali u timovima i samostalno dolazili do novih spoznaja. Na taj način razvijali su ne samo jezične kompetencije, nego i odgovornost, samopouzdanje, istraživački duh i svijest o važnosti očuvanja kulturne baštine. Posebno je važno istaknuti kako su naučili prikupljene informacije pretvoriti u konkretne rezultate, digitalne rječnike, medijske sadržaje i javne prikaze koji ostaju trajna vrijednost škole i zajednice.
U vremenu kada se lokalni govori sve rjeđe koriste, ovakvi projekti imaju neprocjenjivu vrijednost. Zavičajni govor nije manje vrijedan od standardnog jezika, on je njegova živa dopuna, dokaz raznolikosti i bogatstva hrvatskoga jezika. Upravo ta raznolikost čini naš jezik posebnim i jedinstvenim.
