Priče koje dočaravaju učiteljsku svakidašnjicu

Bjelovarski ogranak Hrvatskog pedagoško-književnog zbora ove je godine organizirao prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u jednom od prošlih brojeva, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova. Naime, na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske, a kako je istaknula Ornela Malogorski, predsjednica Ogranka HPKZ-a, šestoro autora već ima bogatu spisateljsku biografiju, dok je nekima priča poslana na ovaj natječaj bila spisateljski prvijenac. Iz Ogranka najavljuju da će ovaj natječaj i ubuduće poticati učiteljsko pisano stvaralaštvo koje dokazuje usku povezanost učiteljskog poziva i spisateljske umjetnosti. 

Podsjetimo, najuspješniji su sljedeći radovi: 1. mjesto Sanja Sabljak (I. osnovna škola Bjelovar) s pričom Poučak o disgrafiji, disleksiji i poremećaju jezičnog razumijevanja; 2. mjesto Leo Lavrenčič (Gimnazija Matija Mesić, Slavonski Brod) s pričom (Gotovo) točno u podne; 3. mjesto Hilda Čapo (umirovljena učiteljica iz Bizovca) s pričom Circus Colorado iliti Roulette u Zibu.

U svakom idućem broju Školskih novina donosimo sve ostale priče, koje će, uz nagrađene, biti objavljene u električnom zborniku KUP – Kratka učiteljska priča – „Dobar, loš, jao” (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film „Dobar, loš, zao”, dopuštajući autorima da pokriju cijeli dijapazon učiteljske svakodnevice.

Karla Nešković Vranješ

Moderna učiteljica na bojnome polju

Pokušavam mu objasniti važnost analize i zaključivanja, a on mi, podsmjehujući se, odgovara: ,,Jao, učiteljice, to je previše za mene.”

Sjedim u svojoj učionici, moderna učiteljica koja se stalno uspinje na ljestvici pedagoškoga razvoja, uvijek u korak s novim konceptima u obrazovanju. Otvaram prijenosno računalo jer – tko još koristi papirnate bilježnice, osim za pisanje inspirirajućega citata za Instagram? Odjednom u razredu počinju plesati tri glavna lika mojega svakodnevnog radnog života: ,,Dobar”, ,,Loš” i ,,Jao”. Uh, čuda moderne pedagogije, mislim si, to je moje životno opredjeljenje – razumijevanje, razvoj, prilagodba. 

,,Dobar” učenik, onaj s velikim D, nasmiješen ulazi u učionicu i pokazuje mi recikliranu bocu s vodom kao ,,održivim” izborom i već je na svome mjestu gdje započinje s bilježenjem svakoga mog pitanja. Kada ga upitam za mišljenje, on se uvijek javlja, ponekad čak i prije nego što pitam. Naravno, uvijek daje točan odgovor. Što kada ne zna? Eh, to je prava pedagogija u intervenciji – on se ne ljuti, ne pada u očaj, već pita, pronalazi i istražuje. Uza sve to, ne zaboravi spomenuti koliko je sretan jer je napravio domaću zadaću u digitalnome obliku jer – ,,to je održivo, učiteljice”. Divan je, zaista, ali postoji samo jedan problem – njegov mi nepogrešiv odgovor pomalo oduzima volju za životom jer svaki put kada on točno odgovori, osjetim taj pogled svojih kolega: ,,Tko je ona i što je ona tu napravila?”

,,Loš” učenik je, dakako, priča za sebe. On je pravi profesionalac kada je u pitanju izbjegavanje rada. Uđe u učionicu, pogleda prema školskoj ploči, a zatim u mene kao da ne zna zašto je tu. Njegovo je ponašanje prema učiteljici, a i školi, kao prema aplikaciji koju je preuzeo samo zato što je morao – bez želje za korištenjem, ali s pomalo gadljivim stavom prema svim pravilima. Na nastavi se ponaša kao da je cijela učionica njegova kazališna pozornica, a povremeno iznenadi nekom pomodnom izjavom koju bi netko mogao smatrati smiješnom. Poučavam ga samopoštovanju, ali je proces otežan jer on u svojoj školskoj torbi nosi sve vrste ,,neodobravanja” prema zadatcima. Onda, naravno, sve završava razgovorom s roditeljima: ,,Mislimo da je problem u njegovoj slobodi izražavanja. Učiteljice, možda bi trebali više potaknuti njegovu kreativnost.”

Ipak, prava je zvijezda ove odgojno – obrazovne pozornice ,,jao” učenik. Njegovo je ime vrlo simbolično. Jao je kombinacija svega lošeg što sam već vidjela, ali u najcrnjem mogućemu obliku. Ja, učiteljica, s naglaskom na ,,moderna”, pokušavam se suočiti s njegovim satiričnim odgovorima na pitanja, ali kada god ga pokušam uključiti u rad, on pokaže tu neobičnu sposobnost pomanjkanja volje za životom. Jao se ponaša kao da sam jedina osoba na svijetu koja je doista posvećena njegove obrazovanju, ali svakoga dana kada mu postavim zadatak, javlja se ,,jao” u njegovim očima. Svaka moja uputstva interpretira kao osobni nasrtaj. Pokušavam mu objasniti važnost analize i zaključivanja, a on mi, podsmjehujući se, odgovara: ,,Jao, učiteljice, to je previše za mene.” 

Tako svakoga dana, gledajući kako se naši moderni obrazovni koncepti podvode pod pritiskom stvarnoga života, mislim kako, zapravo, svatko od njih zaslužuje jednaku pažnju. Dobroga učenika treba podsjećati da nije najvažniji jer sve ostale vrijednosti nastave, kao što su kreativnost i emocionalna inteligencija, ne smiju biti zanemarene u njegovome tragalačkom pohodu prema savršenstvu. Lošemu učeniku treba pažnja, ali i postavljanje granice jer će u protivnome biti brojač vremena. Jao, moj dragi Jao -njemu je potreban cijeli svemir da bi se osjećao važnim i vrijednim, a moji napori oblikovanja poticajne okoline često završavaju u šupljoj jami njegova ,,ne mogu” i ,,ne želim”.

Na samome kraju, ja sam moderna učiteljica koja razumije potrebe svojih učenika. Iako se svatko ponaša kao da je s drugoga svijeta, ja znam da svi oni, odnosno, svaki na svoj način traži istu stvar – razumijevanje. Možda, samo možda, kad sljedeći put Jao pokaže svoju uobičajenu izbezumljenost, možda ću mu samo reći: ,,Jao, dragi, u redu je, i to je već napredak.”

Alena Rais

„Musím čůrat!“

Bila je srijeda, sat češkog jezika. Učiteljica je odlučila začiniti nastavu malom jezičnom igrom.

„Danas ćemo učiti korisne fraze za svakodnevne situacije!” rekla je veselo i napisala nekoliko rečenica na ploču.

Prva rečenica: „Chci se napít.”

„Što to znači?” pitala je.

Marta je ponosno podigla ruku. „Hoću piti!”

„Odlično!” učiteljica se nasmiješila.

Sljedeća rečenica: „Idite samo pravo.”

Petar se javio: „Jděte vpravo!”

Učiteljica se nasmijala. „Je to chyták! To je trik-pitanje! Ispravno bi bilo: Jděte rovně!”

Petar je slegnuo ramenima. „Pa da, ali u pravu sam ako je nekome baš dosadno i treba malo kružiti!”

Razred se nasmijao, a učiteljica je zakolutala očima.

Došla je i treća rečenica: „Musím čůrat.”

Tišina. Djeca su se pogledavala, nitko nije bio siguran.

Odjednom se Jakov odvažio: „Mislim da to znači... Moram hitno nazvati nekoga?”

Učiteljica je prasnula u smijeh. „Ne, Jakove, to znači Moram piškiti.”

Cijeli razred se nasmijao, a Jakov je pocrvenio. „Joj, dobro da nisam to rekao baki u Češkoj! Mislio sam da je to nešto jako ozbiljno!”

Učiteljica se i dalje smijala. „Jakove, vjeruj mi, ovo JE vrlo ozbiljna situacija – pogotovo ako ne pronađeš WC na vrijeme!”

Od tog dana, fraza „Musím čůrat” postala je školska legenda – i nitko je više nikada nije zaboravio!

Kristina Mihalčić

Nešto za profesoricu

Vrijeme je ključan, vrlo važan element za ovu priču. I to samo iz jednog razloga – situacija koju ću opisati ušla je u zastaru. Neke je priče bolje zaboraviti, a neke, poput ove, prepričavamo generacijama. 

Znam da zvuči kao uvod u svjedočenje kriminalca pokajnika, no u stvarnosti je to samo još jedna obična „seoska priča“ iz nekih drugih vremena. Iz vremena kad se u selu cijenio liječnik, svećenik i učitelj. Iako ne živim na selu niti je škola bila seoska škola. Seosko je samo ono razmišljanje koje su ljudi sačuvali iz svog djetinjstva, ono što im je ostalo u sjećanju iz njihovog školovanja. 

Krenimo redom. Godina – jedna od početnih dvijetisućitih. Dvadeset i prvo stoljeće. Nije ni važno. Cijela tadašnja situacija i danas je smiješna – i meni i svim generacijama učenika kojima sam je do sada ispričala. 

Radila sam kao profesor njemačkog i engleskog jezika u srednjoj školi. Svježa s faksa, tek završila. Isto tako svježe udana, majka malog djeteta. Sa svojih 50 kilograma težine i nekih 24 godine starosti, nisam bila neki autoritet u razredima strojobravara, automehaničara, stolara i trgovaca. Barem se tako činilo na početku. Nekoliko mjeseci rada i nekoliko testova kasnije, postala sam, kilama usprkos, ipak neki autoritet. Toliko da su neki posumnjali u svoj prolazak razreda. 

Kako je godina odmicala, tako su i učenici bivali sve ozbiljniji i radili sve marljivije. Sve u svemu, većina je postizala sasvim solidan uspjeh. Osim jednog. Jednostavno nije išlo. Došlo je do toga da je i majka dolazila na razgovor, tražila pomoć sa zadatcima, pitala kome ga poslati na instrukcije. Sve to nije urodilo plodom. 

Otprilike dva tjedna prije kraja školske godine, dolazim kući s posla . Vrata kuće zaključana. Otključam, ulazim u kuhinju. Na kuhinjskom pultu leži poveći janjeći but. Sirov, svježe odrezan, bez ambalaže. Zastala sam na trenutak, okrenula se oko sebe, u kući nikoga. Slika iz filma Kum mi je sijevnula pred očima. Prijetnja? Čija? 

Ni suprug nije imao pojma o tome. But stoji tamo, nitko ga ne dira. Ne znam odakle se stvorio u mojoj kuhinji, zašto. Tek oko tri sata popodne zove šogorica, tada vlasnica male mjesne trgovine. Živi dvije kuće dalje, ima rezervni ključ naše kuće. Jesmo li našli janjetinu, pita. Jesmo, itekako. 

Objašnjava kako je mama onog učenika s početka priče bila kod nje u trgovini i jadikovala kako ne zna što da radi te da će sin pasti godinu. Ona joj je mudro savjetovala, po starinski, da „odnese nešto profesorici” . Kako se obitelj bavi uzgojem ovaca, priklali su janjca i meni dostavili but – svjež – na kuhinjski stol, nezapakiran. Draga šogorica ju je pustila u kuću. 

Koliko mi je laknulo, toliko me i zabrinulo. Što bih još mogla dobiti za dvojku? 

Učenik je i na sljedećem testu dobio jedinicu. I na još jednom. Odradio popravak i nekako završio razred. 

A janjetina? Susjed ju je pripremio s timijanom. Kaže da je bila odlična.  

Anita Nikić

Priča o izgubljenoj generaciji

Sustav bodovanja koji je bio osmišljen kako bi potaknuo učitelje na usavršavanje pretvorio se u nešto što šteti učenicima i učiteljima

U jednom prekrasnom, primorskom gradiću, smještenom na samoj obali mora, živjela je učiteljica Ana. Ana je bila vedra, energična i puna ljubavi prema svom pozivu. Njezina strast prema prenošenju znanja bila je zarazna, a učenici su je voljeli. Za sebe je Ana znala reći da je i ona jedno veliko dijete.

Svakoga dana Ana bi ulazila u učionicu s osmijehom na licu, spremna svojim učenicima otkriti čarobni svijet znanja, ali se s njima i nasmijati, poigrati pa i zapjevati.

Jednog dana u školu je iz dalekog ministarstva stigla nova uredba. Ministarstvo je uvelo novi sustav bodovanja koji se odnosio na napredovanje učitelja. Učitelji trebaju prikupiti što više bodova za sudjelovanje na raznim seminarima, radionicama, edukacijama, projektima, natjecanjima... 

Što više bodova, to su bile veće šanse za napredovanje u zvanju. Ana se našla sva u čudu. Nije joj bilo jasno zašto bi trebala ići na sve seminare, koji su najčešće bili za vrijeme radnog vremena, umjesto da bude sa svojim učenicima u razredu. Ona je i prije išla na seminare, ali ne za radnog vremena i ne u tolikoj mjeri. No, ministarstvo je bilo neumoljivo. Ana je, kao i mnoge njezine kolege, bila prisiljena sudjelovati u utrci za bodovima. Umjesto da se usredotoči na svoj poziv i na rad s učenicima, ona je morala pisati izvještaje, skupljati potvrde i često sudjelovati na dosadnim seminarima koji nisu uvijek bili usmjereni na unapređenje pedagoških vještina nastavnika.

Uz to, ministarstvo je promoviralo Erasmus+ programe kao idealnu priliku za usavršavanje učitelja. Ana je shvatila da će morati ići na Erasmus da bi sakupila bodove. Iako je smatrala da je korisno da učitelji putuju i usavršavaju se, smatrala je da bi odlazak trebao biti ograničen. Nije bilo pošteno prema učenicima da im učitelji stalno odlaze. Učenici su patili. Tu su nestručne zamjene koje su se često izmjenjivale.

Motivacija za učenjem kod učenika je padala, a ocjene su se pogoršale. Postali su izgubljena generacija, prepuštena sama sebi. Osmijeh na Aninu licu polako se gasio, a u očima joj se nazirala tuga, riječi nekoć pune života sada su bile samo blijede sjene. Osjećala se kao da je izgubila bit svog poziva. 

Vrijeme je prolazilo i Ana je shvatila kako je umjesto učiteljice postala „sakupljačica bodova”. Odlučila je javno progovoriti o problemu. 

Obratila se medijima i ispričala svoju priču. Njezina je priča odjeknula u javnosti i potaknula raspravu o obrazovnom sustavu. Ministarstvo je nakon pritiska javnosti shvatilo da je pogriješilo. Shvatilo je da je bit obrazovanja u učenicima, a ne u bodovima i napredovanju. Odlučilo je ukinuti sustav bodovanja i vratiti fokus na učenike i kvalitetu nastave. Ana se vratila svojim učenicima, sretna što ponovno može biti učiteljica.

Priča o izgubljenoj generaciji ipak nije završila sretno. Mnogi učenici su izgubili vjeru u obrazovni sustav i u svoje učitelje. Trebat će puno vremena da se povrati njihovo povjerenje. Ana je shvatila da mora učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi vratila vjeru učenicima i pokazala im kako su važni.

Ova priča nas uči da „napredovanje” i „uspjeh” ne bi trebali biti cilj sami sebi. U svijetu obrazovanja, najvažniji su učenici i njihovo dobro. Učitelji bi trebali biti motivirani ljubavlju prema poslu i željom da prenesu znanje učenicima. Sustav bodovanja koji je bio osmišljen kako bi potaknuo učitelje na usavršavanje pretvorio se u nešto što šteti učenicima i učiteljima. 

Vjerujem da je vrijeme da se zapitamo što želimo od našeg obrazovnog sustava.