U svakom idućem broju Školskih novina donosimo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP Kratka učiteljska priča – „Dobar, loš, jao”
„O ne! Ja ne želim i neću raditi u učionici! Može li što biti dosadnije nego svaki Božji dan poučavati istu djecu i isto gradivo. Strašno! Tako nemaštovito!”, mislila sam tada
Ušla je u razred, potpuno smetena, i ponovno se ispričala učenicima. Bila je uvjerena da nitko nije povjeravao u njenu priču. Pomislili su da je smislila odličan izgovor. Možda bi ga i sami mogli iskoristiti u nekoj kritičnoj situaciji
Učiteljski ogranak Hrvatskog književno-pedagoškog bora organizirao je prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u prvome nastavku, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova.
Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora i autorica koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske. U svakom idućem broju Školskih novina donosimo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP Kratka učiteljska priča – „Dobar, loš, jao” (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film „Dobar, loš, zao”).
Alena Dika
Bila sam jedna od onih učenica koje se na satu Matematike igrala s brojevima kao s kuglama na bilijaru. Uvijek bih barem jednu vrlo spretno zaputila prema pobjedničkoj rupi. Rješavanje zadataka bila je moja strast. Gospodarila sam njima, bili su moji, kao tipke na tipkovnici. Željela sam napustiti Rijeku, studirati kemiju ili meteorologiju u Zagrebu i osamostaliti se. Ipak, sudbina je odlučila. Diplomirala sam matematiku i informatiku u Rijeci. O ne! Ja ne želim i neću raditi u učionici! Može li što biti dosadnije nego svaki Božji dan poučavati istu djecu i isto gradivo. Strašno! Tako nemaštovito! Mislila sam tada.
Počela sam raditi s 23 godine u Salezijanskoj gimnaziji u Rijeci. Moji prvi učenici bili su momci od 18 godina. Preplavljena strahom, činilo mi se da pri ulasku u učionicu ostavljam za sobom tragove meteora, svakim korakom stvarajući rupetine ‒ prepreke zbog kojih neću moći pronaći izlaz iz ponora nesigurnosti. Oni su sigurno pametniji od mene! Možda sam im užasno dosadna! Možda sam im dobra, možda loša! Jao! morile su me misli neiskusne učiteljice. Završetak radnog dana bio je za mene izlazak sunca i uskrsnuće. Preživjela sam, dišem, hodam! Tješila sam se i skupljala snagu i hrabrost za sljedeći susret s kršnim, ali pristojnim momcima u koje sam između prvog i posljednjeg školskog zvona te prve radne školske godine, ipak utkivala zrnca znanja, iako sam ih doživljavala svojim vršnjacima.
I kao što agava, kada umire, cvjeta, prosipajući sjeme u zalog novog života, tako sam, a danas sam sigurna u to, tom zrncu znanja i iskustva nesvjesno otkinula komadić i utkala ga i u sebe samu. Već 27 godina poučavam matematiku sa strašću. Sve se promijenilo. Danas, kada ulazim u učionicu, osjećam ono što sam na svojim počecima osjećala izlazeći iz nje, a svaki je početak novog radnog dana meteor koji me, potaknut dječjom maštom i iskrenošću, lansira u neki dobar svijet, u svijet u kojem moji učenici i ja učimo i stvaramo zajedno.
Život u učionici čine i dobri i loši trenuci – bez loših ne bismo prepoznali i cijenili one dobre. Moje je zrno, nespretno posađeno školske godine 1992./1993., tijekom godina raslo, i uz nesporazume i uz poteškoće, ali je, pažljivo njegovano, izraslo u klas.
Kako se to dogodilo?
Odgovor nije jednostavan i možda ga još uvijek pokušavam odgonetnuti i oblikovati. No, vjerujem da nije bilo one početničke nesigurnosti i mladenačke drskosti u očima mojih prvih učenika, danas ne bih pred svojim učenicima stajala otvorena srca, ulagala u naš odnos, razmišljala o tome kako se osjećaju i pomagala im da izgrade samopouzdanje. U našoj su učionici formule i brojevi vrlo važni. Važna je i kvaliteta radnog okruženja. Odgovornost. Dosljednost. Povjerenje.
Godine 1998. prvi sam put postala razrednica. Marko je bio učenik mog razreda, potpuno različit od drugih. Nije poštivao pravila i nije mu bilo stalo do uspjeha. Poput kakva odmetnika iz starih američkih filmova o tinejdžerima odupirao se svakom autoritetu. Bio je visok i naočit momak. Njegove su oči odavale svojevrsnu zrelost i svjesnost o izazovima života kao da je neke već i proživio. Prkos i odbijanje vrijednosti su koje je utkao u svoj način ponašanja kako bi neometano plovio na oblacima svakodnevnih problema. Osjećala sam da nosi teret. Nisam mu znala prići niti sam pronalazila formulu za njega. Marko i ja igrali smo neki novi životni bilijar. Uz njega svoju sam učionicu doživljavala kao nešto potpuno strano. U tamnoj sobi s prigušenim svjetlom jedva smo nazirali obrise kugli, a ja sam se silno trudila da Marka obasjam svjetlom mudre, uspješne i dobronamjerne učiteljice. Na kraju osmoga razreda činilo mi se kao da smo ostali bezimeni i jedan drugom nepoznati, u odnosu bez uspjeha. Toga lipanjskog dana moje je razredništvo zapisalo rečenicu: upravo sam postala učiteljica za koju je sve ovo dosad bila tek priprema. Živjeti i raditi odgovorno znači pronaći odgovore na pitanja.
Dvije tisuće dvadeseta je. Opet ljeto. Sjedim u restoranu i čekam svog starijeg sina da zajedno večeramo. Nismo se dugo vidjeli. Naručim vino. Još uvijek sjedim sama. Prilazi mi muškarac. Visok i naočit. ‒ Profesorice! Jeste li to vi? ‒ obratio mi se. Pogledala sam ga i prepoznala Marka. Njegove su riječi i osmjeh bili iskreni i dragi. ‒ Ovo je moja zaručnica Iva, profesorice! ‒ upoznao me. ‒ Iva, da nije bilo profesorice tko zna što bi danas od mene bilo. Vi ste me naučili razmišljati drukčije. Vi ste mi pomogli da postupam ispravno!
Hoćete li nešto popiti? Mogu li vas počastiti? Zbunjeno, ali s dragošću, pristala sam. ‒ Znate, moja zaručnica je trudna! Čekamo bebu i jako smo sretni! Baš mi je drago da sam vas sreo! ‒ pričao mi je kao da sam dio njegove obitelji. Pozdravili smo se i ostala sam sama za stolom u tišini, a negdje se i dalje, u daljini prigušeno čula melodija koja kao da nikada neće utihnuti.
Život je uistinu zanimljiv jer odgovori na pitanja koja smo sami sebi postavili stižu ponekad neplanirano i onda kada im se najmanje nadamo.
Sada znam, ovo nije samo moj posao, već moj poziv. Plovidba morem s pogledom prema pučini, a kad se okrenem, vidim trag koji ostavljam. Izazovi s kojima sam se kao učiteljica suočavala, oblikovali su me. Koračajući sa svojim sjećanjima i ususret novim iskustvima shvatila sam da sam sa svojim učenicima rasla i sama. U našoj su učionici formule i brojevi vrlo važni. Važna je i kvaliteta radnog okruženja. Odgovornost. Dosljednost. Povjerenje.
No, najvažnije je kakvi smo ljudi.
Mirela Tonković Brkljača
Ponovno se mora spremati na brzinu. Peti put ovog tjedna. Neće stići doručkovati niti popiti svoju šalicu kave. Toliko je umorna da se ne uspijeva probuditi na vrijeme. Toliko je umorna da ne čuje alarm. Mislila je da rani odlazak na spavanje može riješiti problem. No, što je tu je. Brzinsko tuširanje, brzinsko biranje odjevne kombinacije i naravno brzinsko šminkanje. Već ima prilično dovoljno prakse u svemu što je „brzinsko”. Dok je vozila prema školi, razmišljala je o svemu što je očekuje toga dana. Šest sati nastave, bez pauze, analiza pisane provjere, ispitivanja, obrada novih gradiva, borba s uglavnom nezainteresiranim tinejdžerima kojima svakodnevno pokušava objasniti kako je lijep osjećaj kada nešto znamo i da nikada ne treba pomisliti da je nešto što trenutačno treba naučiti, beskorisno. Potpuno je svjesna da im je dosadna, ali nikada neće odustati. Ponavljat će te fraze i danas i sutra i prekosutra... To je vrlina upornih i strpljivih. Opet crveno. Traje cijelu vječnost. Dobra stvar tog jutra je bilo parkirno mjesto koje se stvorilo kao naručeno. Dobra stvar je bila što je uspjela parkirati bočno iz prve. Da ne bi bilo sve dobro, u trenu se sjetila da je zaboravila staviti u torbu pisane provjere. Naravno da se čovjek ne može sjetiti svega kada se sprema brzinski. Izgleda da joj ne ide baš to „brzinski” kao što je bila uvjerena prije samo nekih pola sata. Ponovno mora smisliti neki izgovor kada uđe u razred. To već postaje pomalo neugodno. Ma i nije sve tako strašno, donijet će im njihove radove u ponedjeljak. Uostalom, možda je tako i bolje. Sigurno je bilo nešto jedinica, tako da će svi imati miran vikend, moći će uživati u svakom trenu, bez roditeljskog prigovaranja zbog loše ocjene.
Bio je dovoljan samo jedan pogled na oglasnu ploču u zbornici da shvati da je potpuno zaboravila da je danas sjednica. Tko zna što je još zaboravila? Dvije točke dnevnog reda, neće dugo trajati. Pomislila je na vikend, na dva slobodna dana. Baš će joj dobro doći. Možda se naspava... Ali, prije toga treba odraditi današnji dan.
Kao što je i pretpostavljala, učenicima je odgovaralo što nisu dobiti ocjene prije vikenda. Nije bilo potrebe za nekim značajnim isprikama. Sati su proletjeli, sjednica je proletjela, zar je već gotovo? Počinje vikend! Ili bolje rečeno, spavanje! I vikend je proletio, zar je već nedjelja? Je, treba se pripremiti za novi radni tjedan. I pripremila se, kao i uvijek. I da, mora svakako
pripremiti one pisane provjere. Nikako ih ne smije zaboraviti. Samo gdje su? Jednostavno ih nigdje nije bilo.
Potragu je započela na radnom stolu na kojem je vladao potpuni kaos. Bilo je tu različitih papira, knjiga, bilježaka, olovaka... Uporno je govorila sebi da mora pospremiti taj nered, ali nikako da to učini. Mislila je da se odlično snalazi u svom neredu, međutim, nakon ove potrage za provjerama, stol je bio u još većem kaosu nego prije tako da bi se i najbolji teško mogli snaći u toj gomili stvari. Možda je ovo bila prilika da pospremi stol, ali za sada za to nikako nije imala vremena. Dobro, ako nisu ovdje, gdje su? Sjetila se da djeci u razredu često govori da pospreme svoju sobu ako ne mogu pronaći udžbenik ili radnu bilježnicu. Sada se uvjerila da bi to zaista moglo upaliti. Pogledala je ispod stola, iza stola, čak i prekopala sve ladice, iako baš nikada nije stavljala provjere u ladice. Ali, sada je već bila očajna. Sjela je na krevet i preletjela je pogledom po sobi. I u tom ih je trenu ugledala, sasvim slučajno, u svom ormaru, među majicama. Kako su samo mogle završiti u njenom ormaru? U tom trenu to zaista nije bilo važno. Pronašla ih je...
Ponedjeljak je bio repriza petka. Sve je bilo identično do trenutka kada je trebala parkirati. Slobodnog mjesta jednostavno nije bilo. Tada ga je ugledala. Parkirala je, izašla iz auta, pritisnula tipku ključa i uputila se prema školi. Stigla je na vrijeme! Ostalo joj je vremena za popiti kavu iz automata i malo popričati s kolegama. Bio je to odličan način za započeti novi radni tjedan.
„Gdje su provjere?” odjednom joj sine. Nije ih donijela u zbornicu, a sigurna je da ih je stavila u auto. Točno je sjeća tog trena kada ih je odložila na suvozačevo sjedište. Mora otići do auta uzeti te provjere, jednostavno ne može opet ući u razred i izmišljati isprike. To bi stvarno bilo previše. Žustrim je korakom izašla iz škole i uputila se prema autu. Međutim, auta nije bilo. Bože, pa nije valjda zaboravila gdje je parkirala! A obzirom na razinu rastresenosti, ne bi bilo čudno da svoj auto traži na pogrešnom mjestu. Ali, ne, to je bilo mjesto gdje ga je ostavila. I tada je ugledala znak zabrane zaustavljanja i parkiranja. Ostavila je auto točno ispod znaka zabrane. Odlično, to je vrhunac! Pauk, naravno! Pauk joj je dignuo auto! Moralo se i to jednom dogoditi. Koliko će je to koštati? Gdje uopće odvoze aute koje su nepropisno parkirani? Što će reći učenicima? Koliko pitanja, a odgovora nema.
Ušla je u razred, potpuno smetena, i ponovno se ispričala učenicima. Bila je uvjerena da nitko nije povjeravao u njenu priču. Pomislili su da je smislila odličan izgovor. Možda bi ga i sami mogli iskoristiti u nekoj kritičnoj situaciji. Iako je na početku sata bila prilično odsutna, vrlo brzo je ozračje u razredima učinilo svoje, te je s lakoćom i dosta entuzijazma, odradila svoje sate. Uvijek joj se događalo da bi ulaskom u razred problemi nestajali, barem privremeno. No, kao i uvijek, povratak u realnost bio je neizbježan. Sjetila se da će morati platiti kaznu. A baš je bila uštedjela nešto novaca za jedan vikend izlet! Izgleda da će morati odgoditi to putovanje. Preživjet će...
Preuzimanje auta i kazna prilično su joj ispraznili račun. Barem je naučila da treba obratiti pozornost gdje ostavlja auto.
Otvorila je fascikl gdje su bile famozne pisane provjere. Počela se smijati naglas. Uopće ih nije bila ispravila... Tek je ponedjeljak, ima vremena do petka...
Neke od mogućih tema školskog eseja vezane su uz područje slobodnog vremena, društvenih mreža, tehnologije, ekologije