Pravo na emocije, ali i odgovornost za njih

Projekt je potaknut neprimjerenim načinima iskazivanja ljutnje i rješavanja sukoba – udaranje, griženje, guranje. U tim sukobima primijećeno je da verbalna djeca ne znaju imenovati niti prepoznati ni svoje ni tuđe emocije, dok neverbalna djeca ne znaju na odgovarajući način reagirati Svako dijete ima pravo na slobodu izražavanja i slobodu misli te ima pravo na obrazovanje koje ga treba, među ostalim, pripremiti za odgovoran život u zajednici u duhu razumijevanja, mira, snošljivosti, prijateljstva (Konvencija o pravima djeteta, 2001:7). Kako bi dijete to ostvarilo te postalo odgovornim, aktivnim građaninom (koje se zalaže za demokratsko društvo, poštuje ljudska prava, bori protiv nasilja i zalaže za mirno rješavanje sukoba), ono se mora od najranije predškolske dobi odgajati u duhu ljudskih prava i stjecati građanske i socioemocionalne kompetencije (Maleš, Milanović, Stričević, 2003: 90). Udaranje, griženje, guranje U Dječjem vrtiću Ploče, područnom objektu Staševica, u mješovitoj jasličkoj skupini krenulo se u projekt o emocijama „Tratinčice emotinčice”, s upitnicima i sumnjama – hoće li jaslička djeca moći aktivno sudjelovati i nešto uistinu vrijedno dobiti iz toga projekta? Hoće li naučiti izreći i imenovati svoje emocije tako da u tim trenutcima imaju svijest o svojem ponašanju prema drugima i hoće li tijekom aktivnosti i u igri razumjeti da imaju pravo na svoje emocije, ali i odgovornost za njih? Projekt je potaknut neprimjerenim načinima iskazivanja ljutnje i rješavanja sukoba – udaranje, griženje, guranje. U tim sukobima primijećeno je da verbalna djeca ne znaju imenovati niti prepoznati ni svoje ni tuđe emocije, dok neverbalna djeca ne znaju na odgovarajući način reagirati. S obzirom na to da su neka djeca bila u procesu adaptacije, to je dodatno narušavalo njihov osjećaj sigurnosti i pripadanja te ozračje u samoj skupini. Također je u takvim situacijama uočena potreba za poticanjem empatičnog i odgovornog ponašanja djece jednih prema drugima. Projekt je započet oformljivanjem centra emocija kako bi se djecu potaknulo na istraživanje i izražavanje emocija. Prateći dječje interese i igru, centar je postupno obogaćivan novim sadržajima i materijalima. Kao logični produžetak centra za emocija uz njega je uređen i mirni kutak za čitanje sa šatorom. Djeci su ponuđene tematske slikovnice koje su im pomogle povezati emocije i iskustva te ih imenovati. Ponuđene su im i lutke te su dramatizacijom razgovarali i pokazivali emocije. Djeca su pričala o svojim emocijama: „Sretan sam kad imam pilu i pilam s tatom. Ovako... brrrrr!ˮ (Z.M.); „Netko ti uzme igračku pa si ljut.” (F.M.) „Bojim se doktorice. Opet ću ići u bolnicu.” (F.R.) Često smo razgovarali o emocijama, a djeca su glumom izražavala kako izgledaju i kako se osjećaju u različitim situacijama. Objasnili smo im da imamo pravo osjećati i izreći svaku emociju, ali i što možemo učiniti da ih razriješimo na prihvatljiv način. Djeca prihvaćaju da smiju biti ljuta i o tome govoriti, ali ne smiju