Djeca mjere godinu od Novigrada do Novigrada!

Hrvatski filmski i kazališni redatelj Mario Kovač, glumac, skladatelj, scenograf i dramaturg, petnaestak je godina voditelj proljećarske Scenske radionice. Učenike koji više godina sudjeluju na ŠSNP-u naziva prepoznatljivom novigradskom djecom, zalaže se za pravo na greške nakon kojih se smijemo, na zabavno učenje i seberavnost među sudionicima; raduje ga transgeneracijska povezanost, a za roditelje proljećara smatra da je dobro što ih u Novigradu – nema. Dugo ste ovdje u ulozi voditelja Scenske radionice. Kakva je atmosfera? Znamo da je 50. obljetnica Škole stvaralaštva. Nisam brojio, ali sam petnaestak puta bio voditelj scenskih radionica. I uvijek je posebno ozračje. Mi voditelji ovdje imamo sreću jer imamo visoko motiviranu djecu i hospitante, hospitantice. Zato u Novigrad svake godine rado dođem. Ove nas je godine i vrijeme pomazilo, osim onog jednog kišnog dana, svi su drugi bili lijepi. Uspjeli smo na vrijeme pripremiti i naš nastup za svečano zatvaranje, pa zadnji dan koristimo za druženje, za dramske vježbe na otvorenom, više na neki zabavni sadržaj jer mislim da je zabava sastavni dio učenja. Radionica koja se samo temelji na disciplini, na uigranosti i radu može kratkotrajno funkcionirati, ali dugoročno gledano mislim da moramo djeci omogućiti i one hormone zabave koji spajaju rad sa zabavom – onda je to moćna isprepletenost koja donosi najviše rezultata. Meni će najdirljivije biti one suze djece kad odlaze, kad se vraćaju doma i zaklinju jedni drugima na vječno prijateljstvo, na sastanke do iduće godine. Čini se kao da su proljećari neka posebna vrsta humanoida. Kako to Novigradsko proljeće utječe na njih? Istina, to se vidi, ja bih ih čak nazvao novigradska djeca, za koje se vidi da su dva, tri, četiri puta bili ovdje, stvarno to radi veliki utjecaj na njih i oni sa sobom nose dobra iskustva i dobre uspomene, neka znanja, neke tehnike i spoznaje koje su ovdje stekli, što će im sasvim sigurno pomoći u životu. Ne moraju oni pritom postati poznati i kvalitetni umjetnici, ali ako smo stvorili puno nove publike za razne umjetnosti, likovnu, glazbenu, scensku, već smo puno napravili. Stoga ću se uvijek rado vraćati Novigradu ako ostane u ovom obliku. Škola traje pola stoljeća. Što i kako dalje? Uvijek imamo pregršt ideja za nove kreativne radionice, ali mislim da se organizatori doista jako trude da daju maksimum u mogućnostima u kojima djeluju. Posebnu zahvalu, osim članovima u mojoj grupi i hospitanticama, treba dati djelatnicima Osnovne škole Rivarela koji su nas ugostili i daju nam sve svoje kapacitete na raspolaganje – i prostor, i vrijeme, i nude dodatne sadržaje za djecu. Svaki dan vidim ove besplatne kruške na ulazu, obvezno uzmem jednu i osladim se, doista im zahvaljujem na tom užitku. 'Moja' djeca mjere godinu od Novigrada do Novigrada, a ne od Nove godine do Nove godine. To mi je vrlo poznato. Nego, spomenuli ste zabavu. U Školi je Josip Prudeus bio spiritus movens. No mlade generacije nisu imale prigodu upoznati ga i ne znaju