U sustavu u kojem se godinama borimo s nerealnim ocjenjivanjem i pritiskom roditelja za "superodlikašima", ovakva metodologija šalje pogubnu poruku, poručuju iz nastavničke grupe Školska zbornica
Nastavnička grupa Školska zbornica uputila je znanstvenicima s Instituta za javne financije osvrt na analizu „Assessing the Pure Technical Efficiency of Public Primary Schools in the City of Zagreb“. Autorima analize obratili su se kao najveća nastavnička grupa koja okuplja praktičare iz učionica, uz napomenu kako su s velikim interesom pročitali njihov rad o tehničkoj efikasnosti zagrebačkih osnovnih škola, no ujedno su reagirali na metodološke postavke korištene u analizi koje, kako su naveli, u pedagoškoj stvarnosti dovode do opasnih i iskrivljenih zaključaka.
„Naša reakcija nije motivirana otporom prema evaluaciji, već dubokom zabrinutošću što se kompleksan proces odgoja i obrazovanja pokušava svesti na input-output model tvorničke proizvodnje, pri čemu su odabrani outputi fundamentalno pogrešni“, naveli su iz Školske zbornice, osvrćući se na rad u nekoliko točaka koje prenosimo u cijelosti:
Inflacija ocjena kao mjera "efikasnosti": Vaš model kao ključne varijable outputa (rezultata) uzima prosječne ocjene, prolaznost i bodove za upis u srednju školu. U sustavu u kojem se godinama borimo s nerealnim ocjenjivanjem i pritiskom roditelja za "superodlikašima", ovakva metodologija šalje pogubnu poruku.
Prema vašim kriterijima, škola koja podlegne pritiscima, sruši kriterije ocjenjivanja i "dijeli petice" (maksimizira output) uz postojeći broj učitelja, ispada najefikasnija škola u sustavu. S druge strane, škola koja drži do integriteta struke, ocjenjuje realno i time ima niži prosjek ocjena, u vašem modelu biva kažnjena kao "neefikasna". Time ste, vjerojatno nenamjerno, znanstveno legitimirali inflaciju odlikaša. Efikasnost škole ne smije se mjeriti lakoćom kojom učenici prolaze razrede, već kvalitetom stečenog znanja, što ocjene u hrvatskom sustavu nažalost sve rjeđe reflektiraju.
Iluzija mjerenja nemjerljivog: Vaš zaključak da bi škole mogle biti jednako uspješne s 10 % manje resursa (učitelja/sredstava) počiva na pretpostavci da su alati za mjerenje učinkovitosti koje koristite precizni. Oni to nisu. Pokušaji mjerenja kvalitete rada škola (kroz nacionalne ispite koji još uvijek traže svoju svrhu) ili kvalitete rada učitelja (kroz birokratizirani i katastrofalni Pravilnik o napredovanju) pokazuju se kao nedostatni alati koji grebu samo po površini. Edukacija nije linearni proces. Input (učitelj + plaća) ne daje predvidljiv output (ocjena) u istom vremenskom roku. Utjecaj učitelja često je "nevidljiv" u godini kada se dogodi. Čak i da ispravite čudno pogrešne parametre u vašem radu imaginarnim idealnim parametrima koji u praksi ne postoje (ne, nacionalni ispiti to nisu niti će ikad biti) - problem modela bi ostao isti.
Kako vaš model mjeri učinak učiteljice koja je prepoznala talent u djetetu iz disfunkcionalne obitelji i usmjerila ga prema životnom putu koji ga je spasio od socijalne isključenosti? Kako mjerite razgovor na školskom hodniku koji je sramežljivom učeniku vratio samopouzdanje, zbog čega je taj učenik deset godina kasnije postao uspješan inženjer ili liječnik? Taj "output" ne postoji u e-Dnevniku, ne vidi se u bodovima za srednju školu i ne ulazi u vašu Excel tablicu tekuće školske godine. Ali to je stvarna, opipljiva i najveća vrijednost našeg rada.
Odgoj ispred statistike: Svođenjem škole na "tvornicu ocjena" i traženjem prostora za rezanje troškova na temelju takvih parametara, ignorirate činjenicu da rad s ljudima, a posebice s djecom, zahtijeva resurse koji nisu samo didaktički, već i emocionalni i vremenski. "Efikasnost" u radu s učenikom s teškoćama ne znači riješiti problem u 5 minuta umjesto u 45; često znači posvetiti mu sate i sate bez vidljivog napretka u ocjenama, ali uz ogroman napredak u njegovoj socijalizaciji. Vaš model takvu školu vidi kao rasipnika resursa. Zato vas pozivamo na oprez. Vaši zaključci u rukama donositelja odluka mogu postati alat za "racionalizaciju" koja će dodatno osakatiti sustav, a sve pod krinkom znanstvene utemeljenosti. Škola nije samo obrazovna, nego odgojno-obrazovna ustanova. Dobri učitelji i dobre škole odgajaju prije poučavanja. A to je nemoguće mjeriti.
Neke od mogućih tema školskog eseja vezane su uz područje slobodnog vremena, društvenih mreža, tehnologije, ekologije