Škola koja daje znanje, ali i priprema mlade za život

Istočno od Sinja smjestila se općina Otok sa svojih šest naselja i istoimenim središtem u kojemu već više od stoljeća postoji i radi osnovna škola. Prema povijesnim zapisima prva školska zgrada počela se graditi 1906. godine, a dobrano su je financirali i gradili sami mještani. Gradnja je dovršena 1909. godine, a u zgradi su bile tri učionice, odgovarajuće pomoćne prostorije i trosoban stan za učitelja. Pučka škola Otok bila je tada šestogodišnja i pohađalo ju je osamdesetak učenika. Među prvim učiteljima bili su Krsto Krstić, Marija Jelinković, Jozo Tičinović, Slavka Tičinović, Mavo Jardijević i Petar Trek. U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata broj učenika varirao je između 80 i 200. Zgrada je bila u funkciji do 1942. godine, kada je izgorjela u požaru pa se nastava izvodila u privatnim kućama, te od 1946. do 1970. godine. Kad je 1946. godine školska zgrada obnovljena pohađalo ju je tristotinjak učenika.

Godine 1956., kada počinje s radom kao osmogodišnja škola, zbog skučenosti učioničkog prostora u školskoj zgradi i velikog broja učenika, u zadružnom domu i u „Čardi”, nekadašnjoj seoskoj čitaonici, uređuju se po dvije učionice koje postaju dio škole. Bila je to prva škola na području cetinskog kraja koja je imala dvoranu za tjelesnu kulturu.

U svojoj povijesti školska je zgrada doživjela dvije važne rekonstrukcije. Prva je bila 1997. godine kada je, zbog prokišnjavanja ravnog krova izgrađen kosi krov, a druga 2010. godine kada je nadograđena sa 700 četvornih metara učioničkog prostora pa se prešlo na rad u jednoj smjeni. U razdoblju od 1944. do 1978. godine u sklopu Osnovne škole Kamešnica radila je i Područna škola Korita. Do 1958. godine nastava se održavala u privatnoj kući, a od 1958. u novosagrađenoj školskoj zgradi. Škola je prestala s radom 1978. godine kada ju je pohađalo samo sedam učenika. Odlukom Skupštine općine Sinj iz prosinca 1965. godine Osnovna škola Ruda pripojena je Osnovnoj školi Kamešnica. 

Ravnatelj Miroslav Jukić proveo nas je onako ukratko kroz povijest škole te podsjetio da je godine 1969. izgrađena nova školska zgrada te da danas u sastavu Osnovne škole Kamešnica uz matičnu školu u Otoku djeluju Područna škola Rude i Područna škola Udovičići. 

‒ Škola je imala uspona i padova kad je riječ o broju učenika, a najviše ih je bilo 1976. godine – čak 937, a nakon toga dolazi do opadanja. Prije tridesetak godina bilo je 480 učenika, pa je broj rastao do 580, a u posljednjih je 20 godina lagani pad da bismo sad imali 335 učenika. Mali je broj, ali gledajući ruralne sredine u okružju, ipak nije tako strašno. Imamo osam odjeljenja razredne i deset predmetne nastave u matičnoj školi, četiri odjeljenja u Područnoj školi Rude i dvije dvorazredne kombinacije u Udovičićima, dakle 24 razredna odjeljenja i jedno posebno za tri učenika s posebnim potrebama. Razredna odjeljenja relativno su mala, jer ima dosta učenika s poteškoćama, a budući da smo u projektu Cjelodnevne škole imamo benefit da se razredna odjeljenja ne povećavaju, da ne otpuštamo djelatnike pa nam i to dobro dođe. Naravno, u manjim razrednim odjeljenjima neusporedivo je ljepše i kvalitetnije raditi. Naglasak je sad posebno na diferenciranoj nastavi, na dodatnoj i dopunskoj nastavi i puno je lakše mnoge stvari realizirati u odjeljenjima s manjim brojem učenika ‒ ističe ravnatelj Jukić te nastavlja: 

‒ Broj djelatnika varira i uglavnom nas je oko 70, od čega je 45 učitelja. Smješteni smo u ruralnom području, blizu su nam Sinj i Split i dio je učitelja putnika upravo iz ta dva centra pa zahvaljujući i toj činjenici imamo potpuno stručno pokrivenu nastavu. Godinama radimo na tome da osim redovne nastave učenicima ponudimo što više izbornih sadržaja putem izborne kako bismo mogli razvijati svoje afinitete i interese. Sada u Cjelodnevnoj školi to više nije ni izborna nastava nego su takozvani B1 predmeti i sadržaji koje učenicima nudimo u 25 programa.

U početku je bilo dosta negodovanja i kod roditelja i kod učitelja jer su se svi bojali da će djeca cijele dane provoditi u školi. Ali smisao je svega da škola bude tijekom cijeloga dana na raspolaganju svakom djetetu tijekom sva četiri oblika rada (A1, A2, B1 i B2) kako bi se sve aktivnosti odradile u školi, da roditelj ne mora dijete voziti ni na drugi kraj grada ni u susjedni grad u školu stranih jezika ili na bilo koju drugu aktivnosti već da sve to bude organizirano u matičnoj školi i da sve te izvanškolske aktivnosti budu besplatne za sve učenike. 

I uza sve to i dalje ima roditelja koji nisu zadovoljni, koji prigovaraju da organizacija rada izvanškolskih aktivnosti nije dobra, jer njihovo dijete zbog nekih aktivnosti koje ima u vlastitom aranžmanu ne može pohađati aktivnosti u školi. No, to se svugdje događa i takvi su slučajevi rijetki, a većina je učenika zadovoljna jer imaju doista puno aktivnosti koje mogu pohađati i razvijati svoje talente. Inače, u školi imamo brojne izvannastavne aktivnosti u kojima nisu svi učenici uključeni i nitko zbog toga ne radi dramu, ali uvijek ima roditelja koji su a priori protiv svega što im škola ponudi. I tu nema pomoći. Recimo, imamo mažoretkinje, aktivnost na koju su do sada djecu roditelji vozili u Sinj, jer je tamo organiziran klub. Od prošloga rujna trenerica iz Sinja dolazi u Otok trenirati našu djecu. I to je drastična promjena koja ide na ruku i djeci i njihovim roditeljima.

Puno je bilo predrasuda i strahova kod roditelja uzrokovanih nepotpunim i nekvalitetnim informacijama o Cjelodnevnoj školi, ali s vremenom roditelji su uvidjeli i shvatili da sve to radimo za dobrobit njihove djece. Možda je i ministarstvo u početku krenulo krivim putem, jer smo i mi u školama glavninu informacija dobivali iz medija, a ne od svoga ministarstva i agencija. No, sve se sleglo, smirilo i odradili smo godinu dana prilično kvalitetno, iako je bilo otpora i kod učitelja ponajprije zato što su mnogi strahovali da će izgubiti satnicu ili da će po cijele dane provoditi na radnome mjestu. Život je pokazao da učenici u školi borave u prosjeku možda sat dulje nego inače, jer redovna nastava završava u 14.15. U školi imaju ručak, užinu, vrijeme za odmor i ne primjećujemo da su učenici umorni, nezadovoljni ili nesretni zato što ostaju u školi malo dulje. Ta priča opet kreće od roditelja koji govore na temelju vlastitih impresija.

Do ulaska u eksperiment nismo imali prehranu za učenike, a cijelu prošlu školsku godinu Studentski centar iz Splita osiguravao nam je hranu i to je funkcioniralo bez problema. Županija je raspisala natječaj za opremanje kuhinje i nabavu didaktičke opreme tako da ćemo i to uskoro riješiti. Raspisan je i poziv za izgradnju sportskih dvorana pa pripremamo dokumentaciju kako bismo u sklopu nove sportske dvorane opremili i novu kuhinju i blagovaonicu pa ćemo tako riješiti oba velika problema. Veselimo se da ćemo vrlo brzo sve to moći ostvariti, čak smo dobili i dopuštenje za zapošljavanje tri kuhara pa će ne samo glavni obrok nego i svi ostali biti bogatiji i raznovrsniji.

Istina, imamo sportsku dvoranu koja nije dovoljno velika, a očekujemo da prema pedagoškom standardu dobijemo veću dvoranu formata rukometnog igrališta koju ćemo moći pregraditi i dobiti dovoljno prostora za kvalitetno izvođenje nastave tjelesne i zdravstvene kulture, ali i brojnih sportskih aktivnosti. Vjerujemo da će naš osnivač uložiti dodatna sredstva da dobijemo dvoranu primjerenog formata jer će dodatno financirati razliku u odnosu na ono što nam po pedagoškom standardu financira država.

S učioničkim prostorom nemamo problema iako je prije ulaska u eksperiment bilo malo više slobode i manevarskog prostora, ali ne žalimo se. Nedostaju kabineti za učitelje koje ćemo dobiti preuređenjem stare sportske dvorane čim dobijemo novu. 

Uradili smo puno toga, a dosta nas posla još čeka. Možda bi bilo lakše i jednostavnije da su neke predradnje napravljene i prije ulaska u eksperiment, ali nije bilo dovoljno vremena i za to, jer imali smo samo četiri nepuna mjeseca da se pripremimo i organizacijski i programski za izvođenje cjelodnevne škole. Moram podsjetiti da je malo drukčiji raspored sati, treba sve aktivnosti pozicionirati i vremenski i prostorno u dnevni raspored rada i često to nije nimalo jednostavno. Ni zaduženja učitelja nisu kao u redovnoj školi, pogotovo zbog programa potpomognute i obogaćene nastave. I tu nema zadanog klišeja nego svaka škola radi raspored prema vlastitim ljudskim i prostornim resursima ‒ kaže ravnatelj Jukić.

O tome što i kako rade u školi i ne samo vezano za eksperimentalnu CDŠ govore nam učiteljice.

Učiteljica matematike Ivana Čerina kaže kako učenici baš i ne vole matematiku i najveći im je problem predznanje što se najviše osjeti u petom razredu. 

‒ Uvijek vodimo rat s tablicom množenja koja je temelj za jako puno toga u matematici. Sjajno je što imamo jedan sat tjedno više redovne nastave i jedan sat u A2. Godinama provodimo Večeri matematike i druge programe vezane za matematiku i na njih se učenici rado odazivaju. Jedan smo od organizatora Festivala matematike za cijelu županiju, bili smo i na Zlatnoj večeri matematike u Splitu i održali radionicu u suradnji sa školom iz Hrvaca. Stalno provodimo i sudoku natjecanje koje učenici jako vole. Trudim se motivirati učenike za matematiku. Vodim i robotiku u školi i to učenici vole, ali su obično jako umorni jer je uvijek na kraju radnoga dana. U ovoj školi radim relativno kratko, ali sam vrlo pozitivno iznenađena činjenicom da doista svi učitelji najviše razmišljaju o tome hoće li učenicima u školi biti dobro. Radim u tri škole pa mogu svjedočiti različitim gledanjima i odnosu prema učenicima i u nekim školama nisam osjetila takav stav učitelja kojima je stalo do njihovih učenika ‒ ističe Ivana Čerina.

Učiteljica njemačkog jezika Ivana Živaljić uz redovnu nastavu svog predmeta u školi vodi volonterski klub. 

‒ Desetak godina imamo volonterski klub i samo smo prošle školske godine proveli šest različitih akcija u koje smo uključili i lokalnu sredinu. Recimo, Šišijada u koju su se uključile frizerke, tu je u vrijeme Božića sajam, organiziramo uređivanje dvorišta naših sumještana, izvodimo radionice za roditelje o tehnikama odgoja djece, posjetili smo i KBC Split na Firulama i odnijeli donacije za bolnicu. Puno toga se može napraviti i kod djece razvijati empatiju, socijalnu osjetljivost, prihvaćanje različitosti. I učenici to vole. 

Kad je riječ o njemačkom, to je drugi strani jezik u školi, iako bi mogao biti i prvi jer puno naših mještana odlazi u Njemačku na rad. Engleski je prvi, a imamo i talijanski kao izborni jezik. Odaziv i interes za njemački je dosta dobar, a jedini je problem strane jezike podučavati u kasnim satima, na kraju nastavnog dana ‒ opisuje Ivana Živaljić.

Učiteljica likovne kulture Ines Vidović Barbarić ima likovnu kreativnu grupu, a uz to vodi i učeničku zadrugu.

‒ U zadruzi radimo prigodne dekorativne predmete. Imam zavidan broj učenika koji su marljivi, kreativni, vole raditi rukama, izražavati se u likovnosti. Nabavili smo slikarski pribor pa svladavaju različite slikarske tehnike i sad radimo razglednice, predmete od glinamola, a radili smo sapune, marmelade. Radeći s njima shvatila sam da pod utjecajem suvremene tehnologije, silnih mobitela i ekrana, učenici jednostavno nemaju strpljenja za dugotrajan ručni rad, za preciznost, da nemaju osjećaj za estetsko. A to se onda odražava i na školskim predmetima, recimo u matematici im je geometrija problem, jer nemaju strpljenja precizno nacrtati krivulje ili likove. Nadamo se da će se to promijeniti i popraviti uz predmet Praktične vježbe u kojemu se od njih očekuje upravo precizno crtanje, korištenje alata, trokuta, ravnala i usvajanje praktičnih vještina ‒ zaključuje Ines Vidović Barbarić, a učiteljica razredne nastave Ivana Porobija ističe da su postignuća učenika na nacionalnim ispitima unutar državnoga prosjeka te korespondiraju s njihovim školskim ocjenama iz svih predmeta. 

‒ Dobra je stvar što smo u eksperimentu i što slobodno možemo isprobavati, mijenjati, izbaciti ono za što procijenimo da je suvišno u bilo kojem kurikulumu i da sva iskustva evidentiramo i proslijedimo u ministarstvo kako bi se kurikulumi doradili i poboljšali. Cjelodnevnu školu shvatila sam doista kao eksperiment u kojoj svaki učitelj ima autonomiju i slobodu izabrati što će iz kurikuluma realizirati u većem ili manjem opsegu, a povećanjem za jedan sat satnice hrvatskog jezika, matematike i prirode i društva dobili smo jako puno vremena u kojemu ćemo moći više ponavljati, više čitati ili više vježbati određene sadržaje za koje vidimo da učenicima idu slabije ‒ naglašava Ines Vidović Barbarić. 

Pedagoginja Tanja Lapić navodi kako dosta radi s učenicima kojima su vrata njezina kabineta uvijek otvorena. 

‒ Kolegica psihologinja i ja radimo različite projekte s učenicima, ali i s roditeljima koje treba informirati, prema potrebi educirati. Radimo preventivne programe, razgovaramo s učenicima o ovisnostima i o mnogim drugim temama. Nemamo u školi nikakvih problema s opijatima ili alkoholom, ali u posljednje vrijeme primjećujemo da učenici naginju energetskim napitcima koji također nisu zdravi za njih te da ima pojava internetskog nasilja, ignoriranja u grupama i o tome s njima razgovaramo, jer im mi odrasli moramo osvijestiti što je dobro, a što nije za njihovo zdravlje. Surađujemo s učiteljima vrlo kvalitetno jer na zajedničkom smo poslu, puno se dogovaramo o tome što ćemo raditi, a ako nema suradnje ne će biti ni postignuća koja smo planirali ‒ zaključuje pedagoginja Tanja Lapić.

Ravnatelj Jukić ponosno ističe kako se protekle školske godine zahvaljujući sudjelovanju u eksperimentu mnogo toga radilo drukčije te da su učitelji bili vrlo kreativni. 

‒ Iako dio učitelja nije bio presretan zbog ulaska u eksperiment, prihvatili su izazov i dali sve svoje snage kako bismo našu školu posložili da bude optimalna i da novac koji smo dobili, a 441 tisuća eura nije zanemariva svota, utrošimo na najbolji mogući način. Anketirali smo sve učitelje da bismo doznali što im od didaktičke opreme treba za njihov predmet kako bismo učionice opremili, a istodobno ih učinili atraktivnima, što bližima prostoru kakav učenici imaju u roditeljskom domu. Nabavljamo takvu opremu, klimatizacijske uređaje, igre, opremu za dnevni boravak. I uz tu temeljnu svotu dobili smo još 10 tisuća eura za različite potrebe, zatim 20.000 eura malih darovnica namijenjenih za financiranje partnerskih radova vezanih za eksperiment, za stručna usavršavanja učitelja, pa još novac kojim se financiraju izvanškolske aktivnosti, a predviđene su i dodatne 52.000 eura za nabavu materijala i opreme za izvannastavne aktivnosti u okviru B1 programa, za izlete, kazališne predstave, koncerte, putovanja. I onda se uza sve to neki roditelji i dalje bune i govore da ne žele da netko eksperimentira na njihovu djetetu. Čudno, jer ništa od nabrojenoga nije opasno za djecu, sve je usmjereno na podizanje kvalitete odgojno-obrazovnog procesa, na kvalitetno osmišljavanje njihova slobodnog vremena, na široku paletu izvanškolskih aktivnosti koje im se nude. Doista je pitanje koliko je eksperiment opasan ako učenik ima pet sati matematike, a do jučer je imao četiri za iste ishode koje treba ostvariti? Jednako je tako i s hrvatskim jezikom, geografijom, a uvedeni su i neki novi predmeti. Mislim da je najveći problem što nismo navikli na inovacije, na promjenu rada pa je najbolje ništa ne dirati, a mi u školi bismo upravo trebali biti otvoreni za inovacije. 

Želja mi je oduvijek bila, a ravnatelj sam 28 godina, da imamo dobru klimu u školi i kvalitetne međuljudske odnose, jer samo tako pozitivno djelujemo i na naše učenike. Često se izgubi iz vida da je škola tim i da dijelimo mnogo toga zajedničkog. Želio sam uvijek da škola ponudi učenicima puno više od redovne nastave, jer svako dijete ima neke afinitete, želje, potencijale i može ih ostvariti ponajprije u školi. Zato učenicima oduvijek nudimo brojne aktivnosti kojima ih, među ostalim, pripremamo i za izbor zanimanja, za život. Uočio sam i velik problem u školskom sustavu koji se sad polako pokušava rješavati, a to je da još nemamo dobar sustav nagrađivanja. Umjesto da vrijedne, marljive učitelje nagradimo, mi ih kažnjavamo dajući im dodatna zaduženja i poslove koja će oni prihvatiti i napraviti, a netko tko ne želi raditi ništa mimo svojih redovnih zaduženja u takvom sustavu prolazi bolje. Zato mislim da će ključan biti pravilnik o vrjednovanju i nagrađivanju i to kako ćemo osmisliti mjerljivost nečijega postignuća, jer su brojne aktivnosti u školi mjerljive i tu ne bi trebalo biti puno dvojbi.

Smeta me i to kako se u javnom diskursu ističe izvrsnost, a onda se dogodi da recimo na izvrsnost ne gledamo kad u školi rješavamo problem tehnoloških viškova nego se tada vodimo drugim kriterijima – godinama života, obiteljskim statusom, zdravljem učitelja, godinama staža ‒ pa onda prednost uvijek imaju oni koji udovoljavaju socijalnim kriterijima, a ne učitelj savjetnik ili naprosto kvalitetan učitelj. A u maloj sredini kao što je naša na takve kriterije oduvijek pazimo koliko god možemo ‒ zaključuje ravnatelj Miroslav Jukić.