Od čuvanja tradicije do pripreme za život u suvremenom svijetu

Naš je kolektiv doista divan iako u njemu nije sve uvijek savršeno, međutim dobro se poznajemo, sjajno surađujemo, dogovaramo se, pomažemo si međusobno. Učenici su vrlo zainteresirani za sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima. I bez razlike sudjeluju i djeca romske nacionalne manjine jer sve su aktivnosti otvorene za učenike od petog do osmog razreda i svaki može u njima razvijati svoje potencijale ‒ Željka Rabuzin

Učenici radeći u sekcijama zadruge borave u prirodi, učimo ih obrađivati zemlju, uzgajati bilje, šivati, heklati, štrikati, oslikavamo staklo, izrađujemo predmete od komušine te i tako nastojimo očuvati kulturnu baštinu i spasiti od zaborava neke starinske vještine

Desetak kilometara zapadno od Varaždina smjestila se Općina Petrijanec sa svojih sedam naselja od kojih je Petrijanec najveće i ujedno administrativno sjedište općine koja se prostire na nepunih 48 četvornih kilometara. Arheološka istraživanja opisana još krajem 19. stoljeća pokazuju da je na lokaciji današnjeg Petrijanca bilo rimsko naselje. Pronađen je rimski novac, nakit i dio žrtvenika. Petrijanec se spominje od 1397. godine, a prvi podatci o razvoju škole zapisani su već oko 1638. godine kada se spominje zvonar, a nekoliko godina kasnije i učitelji koji su podučavali samo djevojčice, jer dječaci su uglavnom radili i pomagali kod kuće i u radovima na polju. Godine 1785. završena je gradnja i otvorena je prva osnovna pučka trivijalna škola za 11 dječaka i tri djevojčice koje su bile u zasebnom prostoru škole. Godine 1841. dječaci i djevojčice počinju polaziti zajednički razred i uče poznavanje slova, čitanje, pisanje, računanje, a posebno se isticao kršćanski nauk.          

Godine 1898., uz školu u Petrijancu, prvi se puta spominje i novosagrađena škola u Novoj Vesi, a 1936. godine i škola u Strmcu. Gotovo dvadeset godina kasnije, 1955. godine, u Petrijancu je otvorena Narodna osmogodišnja škola s dvije četverogodišnje područne škole u Novoj Vesi i Strmcu. Te se godine škola u Petrijancu seli na prvi kat zadružnog doma. Od tada pa sve do 1991. godine, zgrada zadružnog doma preuređuje se u školu i nadogradnjom poprima današnji izgled. Uz školu je izgrađena i dvorana za tjelesnu kulturu. To bi bio najkraći povijesni uvod u priču o Osnovnoj školi Petrijanec koja je za svoje naselje, ali i okolna mjesta, oduvijek bila centar života, rasadnik znanja i vještina koje su generacije mladih upijale i odatle kretale u život ili nastavljale školovanje.

Seoska škola s gradskim štihom

Škola je doista lijepa i velika, ima puno prostora, učionica, kuhinju, blagovaonicu, knjižnicu, veliku sportsku dvoranu, reklo bi se sve što je potrebno za ugodan rad. 

‒ Radimo u jednoj smjeni iako imamo 466 učenika, od čega je trećina učenika romske nacionalne manjine koji su svi u inkluziji odnosno u redovnim razrednim odjelima. Imamo i dvije područne škole ‒ Nova Ves Petrinečka i Strmec Podravski. U matičnoj školi većina su učenici putnici, jer škola pokriva područje od sedam naselja. Broj učenika u posljednjih je sedam godina pao za pedesetak, a to je posljedica činjenice da se u posljednjih nekoliko godina odselilo dosta stanovnika s ovog područja ‒ ističe ravnateljica Valerija Paljak te nastavlja:

‒ Uz brojne projekte koje smo osmislili i proveli uspjeli smo energetski obnoviti matičnu i obje područne škole, dobro ih opremiti informacijsko-komunikacijskom tehnologijom, ali sve to traži jako puno truda i napora. Toliko je opreme da je sad problem tko će to sve uspjeti koristiti i tko će opremu održavati. Istina, naši osnivači godinama puno ulažu u školstvo, brojne su škole u županiji dograđivane i imaju jednosmjenski rad, dobro su opremljene. Imamo i veliku trodijelnu sportsku dvoranu, velike parcele zelenila i nasada oko matične škole. I to je naš ponos.

Naša je vizija da škola mora biti uspješna odnosno da naši učenici budu uspješni. Naš moto je „Rastimo zajedno”. Dakle, timskim radom želimo pomoći našim različitim učenicima ‒ ne samo po sposobnostima, nego i po nacionalnosti, po obiteljskim prilikama ‒ da budu uspješni. Imamo puno izazova s kojima se moramo nositi i uz sve ono što smo kurikulumom planirali ostvariti. Želimo biti sigurna, poticajna škola u kojoj svi učenici sa svojim posebnostima i sposobnostima mogu napredovati i koja osim onoga standardnog predviđenog kurikuluma učenicima želi pružiti i ponuditi svladavanje puno životnih vještina, usvajanje vrijednosti, ovladavanje alatima potrebnima za svakodnevni život, želimo razvijati kod učenika toleranciju, empatiju i samopouzdanje, da ih odgojimo da mogu živjeti u suvremenom svijetu, ma gdje bili. 

Zbog toga smo kao škola visokomotivirani za Erasmus+ projekte u koje se stalno uključujemo pa smo četiri projekta završili, u dva trenutno sudjelujemo, eTwinning škola smo, naši djelatnici i učenici stalno nekamo putuju. Imamo tridesetak izvannastavnih aktivnosti, školu skijanja, festival amaterskog filmskog stvaralaštva i još puno toga za ponuditi. Kao učiteljica njemačkog jezika davno sam prije vodila svoje učenike na putovanja s kazališnom družinom, ali i u sklopu Petrijanečkog amaterskog filmskog festivala pa smo se oduvijek povezivali sa školama u inozemstvu i nastojali preslikavati njihova dobra iskustva u svoju sredinu. Uvijek smo poticali izvrsnost i kod učenika i kod učitelja i to nas je motiviralo i na sudjelovanje u projektima. 

Imamo jake informatičare i robotičare, škola smo budućnosti zahvaljujući Info-bitu. Naši su učenici čak napravili aplikaciju za konverziju kune u euro. Mi učenike vodimo na kazališne predstave u Varaždin, Zagreb, na Interliber i brojne druge manifestacije jer ne želimo da budu zakinuti ni za što. Imamo sjajnu suradnju s općinskom vlašću i općina je učenicima osigurala karticu Muzej i škola koja omogućava besplatne posjete muzejima, ali i to zahtijeva nečiji angažman, osobne kontakte, pisanje dopisa i traženje benefita za našu djecu. Dobro surađujemo i s ministarstvom i u stalnom smo kontaktu s njihovim službama. Naime, to je nužnost jer za trećinu naših učenika koji su romske nacionalnosti uvijek tražimo od države da im pomogne pokriti troškove izleta, maturalca, škole u prirodi i u raznim drugim situacijama i uvijek nailazimo na pozitivan odjek. 

Etiketirani smo vrlo često kao romska škola jer imamo 166 učenika romske nacionalne manjine koji su u redovnim razredima, no mi tu etiketu doživljavamo pozitivnom. Desetak godina imamo predškolu za te učenike i to u trajanju od godinu dana. Biskupija je napravila centar u kojemu petogodišnjaci pohađaju igraonicu pa onda dođu k nama u predškolu i pokazalo se da im je puno lakše uključiti se i pratiti nastavu. Uveli smo za romsku djecu i produženi boravak u razrednoj nastavi, ali i u petom i šestom razredu kako bismo ih što dulje vezali uz školu, pomogli im da odrade sve zadaće, pomogli im u učenju. I svaki su dan u školi do 15.30, što se pokazalo vrlo učinkovitim. Sada ta djeca završavaju osnovnu školu, više ih upisuje srednju školu. Uza sve te napore, vidimo da se stvari pomiču s mjesta u pozitivnom smislu. Svim programima i aktivnostima uspijevamo i tu djecu pokrenuti i zainteresirati za školu. Prepoznato je to i u Uredu predsjednika Milanovića i u Uredu pravobraniteljice za djecu koji su nas ugostili ‒ ponosno ističe ravnateljica Paljak. 

Kako školu učiniti zanimljivijom i privlačnijom

Učiteljica hrvatskog jezika i izvrsna savjetnica Željka Rabuzin kaže da je pustolovinu u petrijanečkoj školi započela prije 24 godine i od prvog se trenutka oduševila. 

‒ Shvatila sam da sam došla u radnu sredinu koja će za mene kao mladu učiteljicu biti izazovna i intenzivna i tako je ostalo do danas. Predavati hrvatski jezik u školi s jedne strane za učenike među kojima neki nemaju roditelje, neki su smještena u udomiteljske obitelji, za učenike koji pripadaju romskoj nacionalnoj manjini, a s druge strane za one koji su puni interesa, ambicija i želje za novim znanjima, sve su to situacije koje zahtijevaju različite pristupe, metode i strategije rada. Naime, poučavati materinski jezik i istodobno biti učitelj u inojezičnom razredu svakako je izazovno i za mene i za sve moje kolegice i kolege. 

Vrlo brzo sam shvatila da sam u okruženju u kojemu je jako puno kreativnih učenika pa da bih našla neku ravnotežu između vlastitih želja i mogućnosti, krenula sam s vođenjem izvannastavnih aktivnosti koje su mi dale prostor da radim s djecom koja imaju interes za novinarsko, literarno, dramsko i lutkarsko stvaralaštvo i da s njima napravim nešto više. S druge sam strane uvijek pokušavala naći način da se educiram, usavršavam te da mogu pomoći i učenicima koji imaju teškoće u pisanju, čitanju. Jer, hrvatski jezik čine i kultura i mediji, i jezik i komunikacija, i književnost i stvaralaštvo ‒ prostor u kojemu moraš biti kreativac i pronalaziti načine kako doprijeti do dječjeg srca da bi postigao ishode učenja. U školi je zahtjevno raditi, to je izazov i biti učitelj nije samo u vrijeme kad izvodimo nastavu nego je to i puno prije i puno poslije ‒ objašnjava učiteljica Rabuzin te nastavlja:

‒ Moja je primarna ljubav dramsko stvaralaštvo i vrlo sam se rano educirala na tom polju pa tako osnažena krenula raditi s učenicima. Puno mi je pomoglo i sudjelovanje na Novigradskom proljeću pa je tu svojevrsnu školu stvaralaštva završilo i tridesetak mojih učenika tijekom nekoliko godina boravka na toj posebnoj školi. Na iskustvima i znanjima koja smo stekli u Novigradu počele su nicati i neke nove izvannastavne aktivnosti. Pokrenuli smo dramsku i radijsku družinu, pa zatim lutkarsku jer ako učenicima želimo biti zanimljivi i atraktivni, moramo stalno unositi promjene i u školski kurikulum i u vlastiti rad. I za takve aktivnosti nije nikako dovoljno dva sata tjedno nego puno više. 

Ali naš je kolektiv doista divan iako u njemu nije sve uvijek savršeno, međutim dobro se poznajemo, sjajno surađujemo, dogovaramo se, pomažemo si međusobno. I kad bilo tko ima neku ideju, svi je zdušno prihvaćaju i podupiru u njezinoj realizaciji. Imamo čak i skupinu učitelja koji povremeno stvore neku predstavu za svoje kolege. Mi smo i Erasmus škola, i ekoškola, a mladi novinari svojim izvještavanjima pokrivaju brojne aktivnosti. Učenici su vrlo zainteresirani za sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima jer ne samo da su visokomotivirani, vrlo sposobni nego ih je uvijek jako puno koji u nekoj aktivnosti žele sudjelovati. I bez razlike sudjeluju i djeca romske nacionalne manjine jer sve su aktivnosti otvorene za učenike od petog do osmog razreda i svaki može u njima razvijati svoje potencijale. Često istodobno radimo dvije dramske igre, u radijskoj grupi imam učenike koji su zainteresirani ne samo za istraživanje, snimanje materijala nego i za montažu radijske emisije pa nam se onda priključi kolegica iz informatike i sve ide timski, suradnički ‒ zaključuje Željka Rabuzin.

Nema što nema

Učiteljica povijesti i razredne nastave Andreja Hrženjak sudjelovala je u ponovnom pokretanju učeničke zadruge „Aqua viva” kojoj je 2013. godine postala voditeljica.

‒ U početku nam je bio problem pridobiti učenike, ali ubrzo je odaziv postao ogroman i zadovoljni smo i ponosni na našu zadrugu. Cilj nam je učenicima približiti neke poslove koji polako izumiru, koji nisu tipični za današnje vrijeme čak ni u Petrijancu kao što je rad u polju, uzgoj poljoprivrednih kultura. Radimo samo ručnim alatom, motikama, lopatama, pokušavamo koristiti prirodna gnojiva, prirodna sredstva protiv nametnika i za zaštitu bilja. Imamo školsku njivu na kojoj uzgajamo buču pa proizvodimo ekološki čisto bučino ulje, sadimo kukuruz i imamo kukuruznu krupicu. Učenici borave u prirodi, učimo ih u svim sekcijama ‒ a imamo ih osam: vezilje, oslikavanje stakla, epruveta kreativnosti, likovna sekcija, mali zeleni, mali domaćini, mali čuvari baštine ‒ šivati, heklati, štrikati, oslikavamo staklo, izrađujemo predmete od komušine, želimo i na taj način očuvati kulturnu baštinu i spasiti od zaborava neke starinske vještine. Imamo i male domaćine kao sekciju u kojoj učenici šivaju, kuhaju, rade neke kućanske poslove. Uglavnom, nismo u eksperimentalnoj cjelodnevnoj školi, ali imamo jako puno zajedničkog u svom radu s tim projektom. Izrađujemo meleme, sapune, kreme za vlastitu uporabu jer nemamo još certifikate za takve proizvode, ali i to ćemo osigurati. Želimo zaokružiti cijeli proces i učenike poticati na poduzetništvo, da proizvode različite stvari i da ostvaruju dobit na njima. A već imamo bivših učenika koji su upravo neke vještine i znanja pretočili u obrt kojim si osiguravaju egzistenciju. Na našem je području davno bilo rimsko naselje pa je tu pronađen i rimski novčić i učenici izrađuju rimski nakit s otiskom novčića u glini. Nastojimo doista sačuvati neke stare običaje i zanate pa izrađujemo cvijeće od kinča, cekere od komušine. U zadruzi nam je uzbudljivo, intenzivno i zanimljivo. 

Imamo i status ekoškole u kojoj sam koordinatorica, a nakon 14 godina sudjelovanja u tom vrijednom projektu ove godine stječemo dijamantni status. Trudimo se, puno radimo i želimo učenike osvijestiti vezano za ekološka pravila, razvrstavamo otpad, uključujemo se u različite humanitarne projekte i akcije, skupljamo plastične čepove, stare baterije, papir, nastojimo reciklirati sve što možemo i pokušavamo na sve moguće načine pokazati kako živjeti zdravije za okoliša i očuvati ovaj jedini planet. Veliku pomoć kao ekoškola imao od svojih ekokumova, uljare Patrčević iz Strmca, od koje smo jako puno naučili o proizvodnji ulja.

Imamo brojne tematske dane u školi. Recimo, svjesni smo da djeca sve manje čitaju i iskoristili smo Godinu čitanja da ih potičemo na tu aktivnost. U školski kurikulum ugradili smo aktivnosti ususret Uskrsu pod nazivom Čitamo uz glazbu i Čitajmo u sumrak, jer čitanje je kao zrak. I to radimo svake godine, a učenici čitaju na glas na takvim susretima. Uključe se i roditelji i mještani, a ove godine naših dvanaestoro učenika koji pohađaju Muzičku školu čitanje su pratili svojom svirkom. I nismo samo okrenuti tradiciji već i suvremenosti pa smo lani imali i projekt „Za znanstveno i čudesno spremni” u kojemu smo radili brojne eksperimente. Odradili smo i humanitarni božićni sajam na kojemu smo skupili lijepu svotu novca za liječenje malenog dječaka iz Vinkovaca. 

Puno je humanitarnih akcija od posjeta domovima umirovljenika do posebnih odgojno-obrazovnih ustanova i u tim druženjima naši učenici toliko razviju osjećaj prihvaćanja različitosti, suživota, empatije i onda svi mi odrasli shvatimo koliko vlastitim djelovanjem možemo najmlađe odgajati za neki bolji i humaniji svijet ‒ objašnjava učiteljica Andreja Hrženjak.

Sjajna suradnja s roditeljima

A ravnateljica Valerija Paljak dodaje kako u školi puno pažnje pridaju građanskom odgoju, 

promicanju nenasilnog rješavanja sukoba, bore se protiv vršnjačkog nasilja, promiču toleranciju, prihvaćanje različitosti, a rezultat je toga da su dvije godine zaredom dobili Nagradu Luka Ritz. 

‒ Istina, verbalnog pa i fizičkog nasilja u školama uvijek ima i takve krizne situacije koje nisu neuobičajene i nisu drastične mi rješavamo na najbolji mogući način. Ali općenito govoreći, u školi nemamo ozbiljnih problema s neprihvatljivim ponašanjima naših učenika. I to je rezultat svih naših odgojnih postupaka, izvannastavnih aktivnosti u kojima sudjeluju različite generacije učenika i sve to pridonosi dobrom ozračju za život i rad u našoj školi. Puno je međurazredne suradnje, vršnjačkog pomaganja i takve stvari učenicima ostaju trajno urezane kao pozitivne vrijednosti koje nose u život. Ništa od toga ne dolazi preko noći nego dugotrajnim upornim radom ‒ kaže ravnateljica Paljak te napominje kako je u neposrednoj blizini škole i dječji vrtić s kojim godinama sjajno surađuju, posjećuju se, pripremaju mališane za polazak u školu. 

‒ Vrtićanci nam dolaze u posjete, upoznaju se s učenicima, učiteljicama, pomalo se navikavaju na malo drukčije ozračje. I prijelaz iz vrtića u osnovnu školu tako im se olakšava, nije im traumatičan i mislim da bi na toj suradnji između ustanova u odgojno-obrazovnoj vertikali trebalo puno više raditi. Jer sve je to radi dobrobiti djece. 

Naravno, u svim aktivnostima tražimo suradnju i potporu roditelja i doista smo prezadovoljni kako roditelji reagiraju. Prošle godine smo uz njihovu pomoć uredili učionicu na otvorenom. Roditelji su pomogli ne samo donacijama nego i konkretnim radom u uređenju prostora. Mnogi bi rekli kako naši učenici odrastaju izvan urbanih središta, da su u doticaju s prirodom i da bi trebali znati puno toga vezanog za radove u polju, u vrtu, s domaćim životinjama, međutim i naši učenici sve više vremena provode u zatvorenom prostoru, pred ekranima kompjutora ili pametnih telefona. A i tu imamo pomoć roditelja, koji s nama čine sve da njihova djeca uživaju i odrastaju u prirodi i u skladu s njom ‒ zaključuje ravnateljica Valerija Paljak.