Kada se govori o radu nastavnika, rijetko kome padne na um rad onih nastavnika koji svoju plaću zarađuju radom na više škola i koliko je taj rad zahtjevan, a istovremeno izuzetno važan za kvalitetno funkcioniranje srednjoškolskog sustava. Kolegica iz priče koja je ovih dana preplavila medije je upravo priča o jednoj takvoj kolegici koja radi na čak 4 škole.

Maturanti Zadarske Tehničke škole iznenadili su svoju razrednicu kupovinom polovnog automobila koju su dugo planirali. S radošću, veseljem i mladalačkim ponosom darivali su svoju razrednicu koja im očito puno znači i kod koje su prepoznali kako je pozitivno i značajno utjecala na njihovo odrastanje do te mjere da su imali potrebi ovako joj izraziti zahvalnost.

Razrednica Nina Lučić govorila je o svom poslu s ponosom, a o učenicima s dužnim uvažavanjem. Nažalost, bilo je tu i potpuno neprimjerenih, kvazi moralizirajućih osvrta (srećom u značajno manjoj mjeri) koja je dobrom dijelu nastavnika ostavila gorak okus u ustima. Jedan od njih prenesen je i na stranicu Sindikata Preporod.  

Imamo potrebu ukazati na to koliko je stvarno rad kolegice i drugih nastavnika koji rade na više škola zahtjevniji i kako dodatno troši jer se čini da se o tome malo i gotovo nikako ne govori.

Ti nastavnici jako puno svog slobodnog vremena troše na putovanje između škola pa često izgledaju kao „putujući profesori“ bez mogućnosti da se stvarno povežu sa svojim kolegama. Njihove se obveze u školama multipliciraju jer imaju i više sjednica nastavničkih vijeća i ostalih poslova i obveza. Rasporedi između škola se teško usklađuju, a navečer moraju razmišljati ne samo što će sutra pripremiti za rad s učenicima, već razmišljaju i u kojoj školi sutra rade, s kojim kolegama će sjesti u zbornicu. Najčešće svakodnevno sa sobom nose opremu jer nemaju mjesta gdje ostaviti svoje stvari potrebne za nastavu. Stalna promjena okruženja i jurnjava uzrokuju kronični stres i umor o kojem se malo govori, a osjećaj izoliranosti i nemogućnosti da se bolje povežu s kolegama i učenica stvara dodatak pritisak.

Nažalost, tim kolegama se ne plaća smjenski niti dvokratni rad iako ga često imaju (ujutro rade u jednoj, popodne u drugoj školi) jer se radi o različitim poslodavcima, a ovi dodatno plaćeni oblici rada isključivo se gledaju na razini jedne škole.

Važeći Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama prepoznaje taj rad kao rad u posebnim uvjetima rada, ali ga vrednuje na tako loš način da je naknada koju ostvaruju nastavnici s prosječnom plaćom od 1500 € kao dodatnih 3,50 € u onom danu kada rade u tri ili više škola?! Dakle, ne samo da je naknada sramotno niska (teoretski oko maksimalno 14 € mjesečno, već je praktično i nemoguće da ju i takvu mizernu nastavnik uopće dobije pa bi bilo zanimljivo vidjeti koliko MZOM uopće isplaćuje novca po ovoj osnovi, ako uopće i isplaćuje išta.

Stav Sindikata Znanje je da se ovaj oblik rada mora primjerenije vrednovati kroz granski kolektivni ugovor ili olakšati ostvarivanje pune plaće što je ovim kolegicama i kolegama često nedosanjan san jer u značajnom dijelu usprkos svim naporima ne uspijeva se skupiti dovoljan fond sati i na više škola da bi zaradili punu plaću. Ne smije se smetnuti s uma da upravo njihovim požrtvovnim radom učenici srednjih škola imaju stručne nastavnike iz predmeta kao što su naprimjer logika, filozofija, sociologija, psihologija i slično.

Nažalost, ne očekujemo previše od čelnika reprezentativnih sindikata u srednjim školama koji očito izbjegavaju argumentiranu i čvrstu raspravu kroz proces kolektivnog pregovaranja gdje se ovakva pitanja mogu i moraju rješavati, razvlače pregovore i to zbog vlastite nesposobnosti i nekompetentnosti. Ide se tako daleko da čelnik jednog reprezentativnog sindikata koji sudjeluje u pregovorima za novi granski kolektivni ugovor kaže da „u granskom ionako nema nekih materijalnih prava“ pa kako onda očekivati kvalitetno zalaganje za bilo koje poboljšanje po bilo kojem pitanju u odnosu na trenutno stanje.

Organizirali smo se u Sindikat Znanje da imamo svog predstavnika bez fige u džepu koji će predano i bez zadrške i po svaku cijenu zastupati naše interese i interese naše struke. Naš Sindikat raste i doći će trenutak kada ćemo preuzeti odgovornost u pregovorima, ali se za taj trenutak već sad spremamo.

(Autorica teksta je predsjednica Sindikata Znanje)