Škola kao okružje za osnaživanje osobne dobrobiti

U organizaciji Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, u Brelima je od 27. do 29 ožujka održan stručni skup „Škola kao okružje za osnaživanje osobne dobrobiti” na kojemu se okupilo gotovo 300 ravnateljica i ravnatelja srednjih škola i učeničkih domova. Skupu su nazočili Iva Ivanković, državna tajnica u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Vesna Bedeković, predsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, Momir Karin, ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja u MZO-u, Mile Živčić, ravnatelj Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, te Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

Kako je otvarajući skup istaknula Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, za skup nije slučajno odabrana tema „Škola kao okružje za osnaživanje osobne dobrobiti”. 

Sve više izazova

‒ Svaka je školska godina izazovna na svoj način, pa tako i ova. Započela je s generacijom učenika koja je provela svoj šesti, sedmi i osmi razred osnovne škole u posebnim uvjetima vezanima za pandemiju i potres. Naši maturanti ove godine imaju prvu normalnu godinu u svom srednjoškolskom obrazovanju. Imali smo i druge izazove ‒ nabaviti nastavnike, stručne suradnike, pomoćno osoblje. Zakon nam ne dopušta da zaposlimo umirovljenike premda nam se nitko ne javi na natječaj. Ne možemo sklapati ugovor na određeno vrijeme s istom osobom više od tri puta. Moramo biti mađioničari da uz sva ograničenja pronađemo kvalitetnu i stručnu osobu za bilo koje radno mjesto. I najviše vremena i energije svaki ravnatelj posveti radu s ljudima. U svim tim procesima lova na ocjene, opravdavanja izostanaka, smišljanja individualnih strategija podrške učenicima, nestručno pokrivene nastave, vrijeme je da malo zastanemo i da sagledamo sve to iz drugoga kuta. Što se dogodilo s osobnom dobrobiti? Je li otišla niz rijeku naših briga, stresova i pritisaka ‒ zapitala se Hitrec te ustvrdila kako učenici nikad prije nisu imali bolje ocjene, ni toliko opravdanih izostanaka, nikad im dosad izostanke nisu opravdavali roditelji, a učenici su ipak vrlo depresivni, anksiozni, imaju strah od škole, nisko samopouzdanje. 

‒ Agresivni su, za vlastite probleme optužuju nastavnike, a tragično je da katkad ne vide smisao ni škole ni vlastitog života. Sve više učenika treba neki oblik individualne podrške. Ne možemo se tješiti time da je većina učenika u redu. Alarm zvoni, a mi u školi moramo pomoći našim učenicima. Škola jest mjesto osnaživanja naših učenika, ali i svih zaposlenika. Jer, nastavnici se osjećaju nezadovoljno, umorno, iscrpljeno, opterećeno. Oni moraju prenositi znanja i vještine, ali i prepoznavati raspoloženja učenika, biti im podrška. Katkad se čini da je mladim zaposlenicima škola samo prolazna stanica u potrazi za boljim poslom. 

U strukovnim školama predstoje velike promjene, modernizacija strukovnih kurikuluma i potrebno je pripremiti nastavnike za izvođenje modularne nastave. Gdje su u svemu tome ravnatelji? Na vrhu piramide odgovornosti pred brojnim problemima. I ravnatelji se često osjećaju loše, na granici iscrpljenosti. Mnogi se nakon odrađenog mandata vraćaju u razred, a u nekim se školama nitko ne javlja na natječaj za izbor ravnatelja, iako su plaće ravnatelja pristojne, a dobili su i mogućnost napredovanja. Čini se da je ravnateljska čaša mnogima prepuna i počinje se prelijevati. I zato nam ova godina mora donijeti promjene. Čekamo novi zakon koji će zaštititi radnu sigurnost ravnatelja. Nadamo se da ćemo dočekati da se ravnatelje bira prema tome koliko kvalitetno rade. Bilo bi dobro da ravnatelj ima barem jednog pomoćnika, jer to je uobičajeno u razvijenim državama. Nadamo se da će novi zakon riješiti barem neke od problema s kojima se susrećemo godinama, kako bismo se mogli baviti ljudima, razvojem naših škola. Znanje, motivaciju, iskustvo, hrabrost imamo, ali imamo i mnogo stresa, napetosti i neizvjesnosti. Imat ćemo i na ovom skupu priliku zaviriti u sebe, razmisliti o svojim strahovima, brigama, snagama, mogućnostima, o razvijanju socijalnih i emocionalnih vještina kod učenika i zaposlenika ‒ zaključila je Suzana Hitrec.

Mentalno zdravlje mladih

U sklopu skupa održan je i okrugli stol o mentalnom zdravlju mladih koji je moderirala urednica HTV-a Sunčica Findak.

Nataša Jokić-Begić, profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rekla je kako istraživanja pokazuju da petina srednjoškolaca ima izražene simptome depresivnosti, a trećina njih pokazuje visoku anksioznost. ‒ Mentalno zdravlje mladih vrlo je ugroženo i to stalno ponavljamo. I mladi nam dolaze i traže pomoć od najranije dobi. Depresija i anksioznost nisu jedine smetnje koje prate djecu, tu su i druge vrste smetnji, ali pomoć dobiva petina djece i to ona djeca koja rade nevolje odraslima. Neprepoznati su i ne će dobiti pomoć neprepoznata djeca, dobri učenici, oni koji šute i pate i sve u tišini rade. Zato je na odraslima da ih prepoznaju ˗ rekla je Jokić-Begić. 

Primarijus Tomislav Franić s KBC-a Split istaknuo je da u Splitu nema bolničkih kapaciteta za smještaj djece s psihičkim tegobama. 

˗ Lani smo imali oko 250 djece na hitnom psihijatrijskom prijemu za razliku od prije dvadesetak godina kad smo imali 6 mladih pacijenata. To znači da smo svjesniji i skloniji tražiti pomoć te da je porast slučajeva stvaran, djeca su sve mlađa pa čak i desetogodišnjaci dolaze s poremećajem prehrane ili nekom drugom tegobom. Preplavljeni smo sada pojavnošću slučajevima samoozljeđivanja te pokušaja suicida, a valja biti svjestan da mladi puno razmišljaju o tim temama, međutim u posljednje vrijeme sve više stavljaju život u rizik, ozljeđuju se, samokažnjavaju što može ponekad tragično završiti ˗ rekao je primarijus Franić, a Tatjana Petričević Vidović s Nacionalnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar” dodala je kako svim ovim tegobama nije jedini uzrok pandemija jer već i prije tog perioda bilježio se porast pojavnosti različitih poremećaja kod djece i mladih.

˗ Čini se da su se iscrpili mehanizmi potpore odraslih odnosno roditelja vlastitoj djeci. Već lani smo krenuli u istraživanja, u Zagrebu smo ispitali osmaše i učenike prvog razreda srednje škole i dosta smo problema uspješno riješili samo savjetovanjem roditelja i njihovom aktivnom suradnjom sa stručnim službama škole, a tek je manji dio djece usmjeren prema klinikama ˗ rekla je Petričević Vidović.

Podaci govore da se bilo kakve teškoće kod učenika u školi vrlo teško prepoznaju. Kako pomoći onima neprepoznatima? Daliborka Luketić sa Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru smatra da nijedno dijete ne bi trebalo ostati neprepoznato. Škola mora zadržati svoju odgojnu funkciju i u tome najviše mogu učiniti nastavnici. Nevidljivo dijete obično ima dobar školski uspjeh, ali pažnja usmjerena na učenika i njegovo ponašanje može nam olakšati da prepoznamo da učenik ima problema, da ne izvršava svoje obveze kao prije, recimo, i to nastavnik najbolje prepoznaje ˗ rekla je Daliborka Luketić.

Učenici su danas otvoreniji u komunikaciji

Suzana Hitrec je istaknula da su učenici danas otvoreniji u iskazivanju svojih problema i onda o tome puno razgovaraju sa svojim razrednicima i nastavnicima.

˗ To pokazuje da je za njih škola sigurno okruženje u kojemu se učenik osjeća ugodno i može se povjeriti nekom od odraslih, kojima je to nerijetko i veliko opterećenje jer saznaje najintimnije situacije iz života učenika koje možda ni njegovi roditelji ne znaju. Za školu je to velik izazov pogotovo ako nije stručno ekipirana i ljudi stručno osposobljeni ˗ smatra Suzana Hitrec, a primarijus Franić tvrdi da će roditelji potražiti pomoć za dijete kad je njegova teškoća jako vidljiva. Odrasli često padaju u zamku i djetetu poručuju ako je depresivno i naizgled lijeno da ono može nešto, da se trgne, pokrene, međutim dijete je desetke puta pokušalo izvući se iz depresije ali nije uspjelo i ako im odrasli ponavljaju taj poticaj, indirektno mu poručuju da je neuspješno.

Vršnjačko nasilje je također velik problem. Pitanje je kako mu stati na kraj među mladima. 

˗ Problem je u osvješćivanju tog nasilja. Danas se provode brojne kampanje, ali nasilje je konstanta koja se događa u razdoblju odrastanja među mladima, manifestira se simpatijama, nesviđanjem… Vršnjaci su bitan čimbenik socijalizacije, ali i stvarno i virtualno nasilje postoji svakodnevno, a ima posljedice na mentalno zdravlje mladih. A najgore je što ta sfera nastavnicima ostaje trajno nevidljiva, oni ne znaju što se događa. Ne smijemo imati toleranciju na bilo kakvo nasilje i moramo s mladima razgovarati o svim problemima koji ih muče. Moramo kod mladih razvijati svijest da trebamo poštivati jedni druge i da nasilje nije dopušteno ˗ rekla je Petričević Vidović, a Suzana Hitrec dodala kako se u školama i učeničkim domovima stalno preventivno radi no „uvijek nas može iznenaditi neka nova situacija, nemili događaj. I škola ništa ne zataškava, jer bolje je prijaviti nešto što nije nasilje pa postupiti prema protokolu nego to zanemariti pa se kasnije suočiti s neželjenim posljedicama. I važno je da nemamo pasivne promatrače” ˗ rekla je Suzana Hitrec, a primarijus Franić istaknuo kako žrtve nasilja zaslužuju svaku pomoć, no da bi bilo još važnije da stručnu pomoć potraže zlostavljači, koji su uglavnom „proizvod” svoje obitelji pa bi trebalo raditi i s roditeljima koji imaju velik otpor prema svemu tome. Osim toga, gotovo u pravilu današnji nasilnici su bili žrtve i taj obrazac se neprestano ponavlja.

Umjesto radosno, školovanje sve stresnije

Period školovanja trebao bi biti najljepše razdoblje u životu mladih, no oni su pod velikim stresom zbog uspjeha, ocjena, upisa u željene programe. Nataša Jokić-Begić tvrdi da su na temelju toga posve prirodno proizašle poruke o tome da se trebamo brinuti o svom mentalnom zdravlju. Primarijus Franić istaknuo je i trend velikog porasta poremećaja sna kod mladih kao i slabljenja komunikacijskih vještina kod mladih koji se temelji na sličicama, simbolima. I najviše pacijenata ima među mladima koji imaju tegobe zbog školskog uspjeha koji je odličan, ali nije 5,0, jer mladi imaju jednu ili dvije četvorke zbog kojih ne će upisati željeni fakultet.

‒ Važno je roditeljima osvijestiti činjenicu da moraju biti prisutni u životu svoje djece, uključeni u sva događanja. Teško je to jer su često opterećeni vlastitim poslom i brigama. Za nastavnike je poruka da budu usmjereni na svoje učenike, da nemaju nevidljivih učenika u razredu, a ako nešto primijete da ne zanemare nego da guraju dalje prema rješenju problema. Ravnatelji imaju jedan od najstresnijih poslova, ali mentalno zdravlje i učenika i djelatnika trebalo bi biti visokorangirano kao cilj škole kojom rukovode. Treba rasteretiti nastavnike nepotrebnih poslova i otvoriti im prostor za neposredan rad s učenicima, za mnogo razgovora s njima ‒ rekla je Daliborka Luketić, a sličan stav dijeli i Tatjana Petričević Vidović, da se mladima eksplicite dâ do znanja da su odrasli tu za njih. 

Također, važan je timski rad, jer nitko probleme ne može riješiti sam već treba pomoć svojih kolega i brojnih službi čak i u komunikaciji s roditeljima koji onda uvide sve napore uložene u dobrobit njihova djeteta pa i oni postaju kooperativni. Kad nas procjenjuju stranci, zaprepašteni su koliko imamo stručnih službi u školama i koliko brige za mentalno zdravlje ulažemo i to trebamo i dalje njegovati. 

‒ Trebali bismo sve raditi tako da si olakšamo život, a budući da smo mala zemlja imamo dosta ostataka nekadašnjega kolektivističkog suha, duha suradnje i želje da si međusobno pomažemo, brige jednih za druge. Roditeljima treba poručiti da svi sve radimo u najboljoj namjeri i za dobrobit njihove djece i o tome im stalno treba pričati i ohrabrivati ih u roditeljskoj ulozi jer im je suvremeni način života oduzeo mehanizme odgoja vlastite djece pa i ne mogu razgovarati sa svojim djetetom kad mrtvi umorni dođu s posla u 19 sati. S učenicima također treba stalno razgovarati, pitati ih kako su, kako se osjećaju. I to je već velik korak, otvaranje priče o mentalnom zdravlju ‒ rekla je Nataša Jokić-Begić.

‒ Treba nam bolja komunikacija s osnovnom školom iz koje nam dolaze učenici, kako bismo ih bolje poznavali čim ih upišemo. I doista moramo razgovarati s učenicima, nuditi im izvannastavne aktivnosti, neke programe kroz koje mogu upoznati profesore iz nekoga drugog kuta i u školi se osjećati ugodno ‒ zaključila je Suzana Hitrec.

Marijan Šimeg