Politika treba saslušati struku, a ne diktirati promjenu

Što je obrazovanje, ili konkretnije, što je dobro obrazovanje? Je li obrazovan onaj koji je stekao određenu kompetenciju ili onaj koji posjeduje široko znanje? Kako provesti reformu i pronaći ravnotežu između interesa države i dosega struke? Što nas čeka s novim pokušajem reforme, ovoga puta strukovnog obrazovanja? Mora li jedno područje 'otpasti' za dobrobit drugoga? Jesmo li u pat-poziciji ako politika želi diktirati promjenu? Na kraju, kakva je naša škola danas i zašto smo endem sa svega osam godina osnovnog obrazovanja? Zašto 60 godina ne mijenjamo način vrjednovanja učenika? Zašto nije uspjela kurikularna reforma i uvođenje izbornosti u gimnazije? I ono što sve više muči prosvjetne djelatnike: gdje je granica roditeljske infiltracije u stručna pitanja obrazovanja? Ta je pitanja postavila Štefka Batinić, autorica izložbe „Lekcije iz prošlosti – (re)forme obrazovanja od prosvjetiteljstva do digitalnog doba”, na tribini koja je održana prošloga tjedna u galeriji Hrvatskog školskog muzeja 'Školica za 5' i na kojoj se propitivalo kakvo obrazovanje trebamo, a svoje odgovore ponudili su Zvonimir Komar s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Tomislav Reškovac, profesor filozofije, logike i etike u Privatnoj klasičnoj gimnaziji Zagreb, Josip Burušić, znanstvenik s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja. Što je, dakle, dobro obrazovanje? Prema Zvonimiru Komaru, čija su područja interesa sistematska i teorijska pedagogija, diferencijalna pedagogija, teorija odgoja i filozofijska pedagogija, to je pitanje zaoštreno samo iz obrazovno-političke perspektive, a kada se govori o obrazovanju iz klasične pedagogijske perspektive, ono je jednostavno proces autonomije subjekta. Ako obrazovanje promatramo u kontekstu stjecanja kompetencija, odnosno učiti kako nešto činiti, kako biti efikasan, dolazimo do problema da su danas kompetencije postale gotovo apsolutne, a obrazovanje je pogurano u stranu. – Obrazovanje otvara prostor da sudjelujemo u određivanju društva. Kompetencije bez obrazovanja grade reproduktivno društvo, a to nije cilj. Ideja je povratak obrazovanju ‒ kaže profesor Komar. Inkompatibilni ciljevi Za Tomislava Reškovca, moderni obrazovni sustavi imaju zadatak pripremiti pojedinca da postane aktivan građanin i pomoći mu da dobro živi. U obrazovanju, objašnjava Reškovac, postoje tri cilja, a svojevrsna nesreća u njima jest što su oni u jednu ruku inkompatibilni. Reškovac to tumači na primjenu nove reforme strukovnih škola. ‒ Vode se aktivne rasprave oko promjene kurikuluma u strukovnom obrazovanju. Jednim velikim dijelom promjena ide prema tome da se što više prostora i vremena dodijeli strukovnim zadaćama jer je logika i svrha strukovne škole da pripremi mlade ljude za tržište rada. No, negdje treba uzeti da bi se negdje dodalo. Ono što se dogodilo, reducirao se dio vremena predviđen za „nekorisne” predmete iz usko pragmatičke perspektive ne bi li se dobilo