Obljetnica rođenja prvog glavnog urednika Školskih novina

U Zagrebu je radio u Ministarstvu prosvjete, bio je ravnatelj zagrebačke Desete gimnazije i profesor Pedagoške akademije – predavao je metodiku nastave materinskog jezika

Prvi glavni urednik Školskih novina Tone Peruško rođen je 27. veljače 1905. godine. Urednikom Školskih novina postao je 1950. godine i tu je dužnost obavljao iduće četiri godine. Cijeli je život Tone Peruška, učitelja, nastavnika i profesora osnovnih i srednjih škola, više pedagoške škole te direktora Pedagoške akademije određen s četiri osnovne odrednice: bio je pedagog, nastavnik praktičar i teoretičar, posebice na području materinskog jezika; bio je, do posljednjeg dan života, publicist i novinar. 

Završivši učiteljsku školu, osam godina radio je kao učitelj u Dugopolju, a zatim dolazi u Zagreb. Radi u Vježbaonici Učiteljske škole u Zagrebu (gdje su radili najbolji i najsposobniji učitelji). Studirao je na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi gdje je diplomirao 1935. godine, a zatim je nastavio studij na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je profesor u srednjoj školi u Križevcima, a nakon rata profesor i direktor Učiteljske škole u Rijeci, Talijanske učiteljske škole te gimnazije u Rijeci. 

Društveni angažman

U Zagrebu je radio u Ministarstvu prosvjete, bio je ravnatelj zagrebačke Desete gimnazije i profesor Pedagoške akademije – predavao je metodiku nastave materinskog jezika. 

Pedagoški i publicističko-novinarski rad Tone Peruška nerazdvojno su vezani, kao i njegovo društveno angažiranje. Živ, temperamentan i logičan predavač u nastavi. S ponosom je spominjao gaj što ga je u Dugopolju zasadio s učenicima, a koji je kasnije sačuvan kao „Peruškov gaj”. Dolaskom u Zagreb, uz intenzivan rad u nastavi te studij (a bio je oženjen i otac dvoje djece), priključuje se naprednijem dijelu istarske emigracije te surađuje u časopisima i listovima. Između dva rata bio je urednik časopisa Istra, nakon čega pokreće i uređuje Istarski glas. Intenzivno se bavio organizacijskim i nastavničkim pedagoškim i prosvjetnim radom, sudjelovao je u riječkim listovima Glas Istre i Novi list. 

Dolaskom u Zagreb, uz rad u prosvjeti – bio je inspektor za srednje škole, taj iskusni i nadareni urednik, novinar i autor brojnih priloga, pokreće novi list – Školske novine. Bilo je to vrijeme reforme školstva, novih kretanja u društvu i školstvu. U ta kretanja uključio se i Tone Peruško s novim listom prosvjetnih radnika. U isto vrijeme, uz svoj redovan posao i uz rad u novinama, Peruško je angažiran na unapređivanju nastavne prakse, a naročito metodičke teorije. Susrećemo ga kao člana Upravnog odbora Pedagoško-književnog zbora – 1950., 1951., 1952. i 1960. godine; obavljao je niz odgovornih funkcija u sindikalnim udruženjima prosvjetnih radnika, poticao osnivanje i rad omladinskog lista Polet. 

Kapitalno djelo

Uz rad u Školskim novinama, gdje osim uredničkog rada piše uvodnike, reagirao je na negativne pojave, poticao mlađe prosvjetne radnike na suradnju u novinama, pokrenuo je i uređivao Biblioteku Pedagoška iskustava (HPMZ). Godine 1957. objavljuje Pravopisni priručnik, a zatim i poznatu metodiku Materinski jezik u obaveznoj školi (1961), jedno od kapitalnih metodičkih djela u nas, rezultat izvrsnog poznavanja teorije i metodičke prakse.

Na kraju, 1961. godine definitivno se vraća u Istru, gdje u blizini rodne Premanture postaje ravnateljem Pedagoške akademije u Puli. Pedagoška energija još više se razbuktala. Uz rad na Akademiji, piše, predaje na različitim skupovima, drži predavanja na radiju. Posebno razrađuje problem zavičajnosti u nastavi. Bavi se jezičnim problemima u kojima piše u Glasu Istre te u knjižici Razgovori o jeziku u Istri (1965.). 

Taj zavidni opus Tone Peruška, gdje je tako organski povezan njegov pedagoški, publicistički i novinarski rad, njegovo društveno djelovanje kao i povezanost s Istrom možda je najbolje ocijenjen jedinstvenim spomenicima – školom u Premanturi i novinskom nagradom Školskih novina koje nose njegovo ime. (Izvor: Školske novine 1950. – 1985.)

Uveo obvezni kolegij – nastava o zavičaju

Prošle je godine, na svečanom obilježavanju 120. obljetnice Peruškova rođenja u Premanturi, o njemu kao osnivaču Pedagoške akademije u Puli govorila prof. dr. sc. Ivana Paula Gortan-Carlin, dekanica Fakulteta za odgojne i obrazovne djelatnosti u Puli. 

‒ Kad se 1961. godine vratio u Pulu, utemeljio je Pedagošku akademiju, preteču današnjeg Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti. Njegovi napori bili su usmjereni na to da ta ustanova što kvalitetnije izvršava svoju misiju. Već prve godine studij je započelo 125 redovnih studenata. Peruško je u nastavu uveo obvezni kolegij Nastava o zavičaju. Uvođenje tog kolegija izazvalo je negativne reakcije u znanstvenim i političkim krugovima pa je, braneći svoje ideje, Peruško puno pisao i objašnjavao svoju ideju. Zavičajna nastava aktualna je i danas, a cilj joj je čuvanje zavičajnih vrijednosti i tradicijske kulture Istre. Projekt traje već jedanaest godina i okuplja dječje vrtiće, osnovne i srednje škole koje godišnje prezentiraju različite projekte očuvanja zavičajnosti, a ove godine projektu će se priključiti i Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti.

SJEĆANJA UNUKE ZRINJKE PERUŠKO

Moj dide Tone

Osim ljubavi za Premanturu, to mjesto na samom rtu Istre gdje se s obje strane vidi more, zajednički nam je i svojevrsni obiteljski posao – obrazovanje kao poziv

„Hodaj polakše, nije mi dobro”, rekao je držeći me za ruku dide Tone tog zadnjeg jutra kad smo se vraćali sa svježim kruhom od pekara Miška u Premanturi. Sjećanja šestogodišnje unuke su fragmentarna, dio u slikama iz Pule – susjedstva i stana u Ulici Palmira Togliattija i kasnije stana u Beogradskoj ulici, dio u sjećanjima roditelja kako je dide unučicu učio dugačkim kompliciranim riječima – Popokatepetl i enciklopedija su među često spominjanima u roditeljskim sjećanjima. 

Iako je naše druženje trajalo vrlo kratko, ipak nam je više zajedničkih crta. Osim ljubavi za Premanturu, to mjesto na samom rtu Istre gdje se s obje strane vidi more, zajednički nam je i svojevrsni obiteljski posao – obrazovanje kao poziv. Dide Tone svoj je radni vijek posvetio obrazovanju djece i nastavnika, moja majka Ivanka Peruško bila je aktivna akademska slikarica, ali i profesorica likovnog odgoja u osnovnoj i srednjoj školi u Zagrebu, otac Uroš Peruško bio je profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, ja sam profesorica na Fakultetu političkih znanosti, a i moja kći Jana korača tim stopama.

S didom mi je zajednički i interes za novinarstvo. Dide je bio i novinar i urednik (Novi list, Glas Istre) i pokretač novina, dok je moja cijela znanstvena i nastavna karijera posvećena razumijevanju razvoja medija i novinarstva i njihove društvene uloge.

Treba, posebno u današnje vrijeme, istaknuti i treću našu zajedničku crtu – antifašizam. Dide Tone bio je angažirani istarski antifašist u vrijeme talijanske okupacije i kasnijeg rata za oslobođenje Hrvatske od fašizma i pripojenje Istre Hrvatskoj, a u našoj sadašnjosti opet nalazimo odjeke fašizma i njegove nove inačice. 

Premda sam ga izgubila u ranom djetinjstvu, uvjerena sam da su mi njegova ljubav i sjećanje na naša zajednička iskustva podarili mnogo toga u kasnijem životu.