Škola otvorena za sve i prema svima

Minaret zagrebačke džamije uzdiže se gotovo na rubu glavnoga grada, podsjećajući time na postojeću islamsku manjinu u Hrvatskoj. Premda nemuslimanski dio stanovništva prepoznaje ovu džamiju kao mjesto molitve, klanjanja i bogoslužja za muslimane, malotko zna da je ispod ove građevine smještena i jedna opća gimnazija. Naime, riječ je o Islamskoj gimnaziji dr. Ahmeda Smajlovića koja je prošle godine proslavila trideset godina postojanja i rada. Pokraj džamije spuštamo se u suteren i nailazimo na učenike koji tijekom odmora opušteno igraju stolni nogomet. U školama koje smo mnogi pohađali takve zabave nažalost nije bilo. Hodnici islamske gimnazije klasični su školski hodnici kakvi se mogu očekivati u bilo kojoj gimnaziji, sa zidovima prožetim plakatima o raznoraznim temama te slikama hrvatskih i stranih velikana. U svom uredu ugošćuje nas ravnatelj Mevludi ef. Arslani, koji je podrijetlom iz Struge u Republici Sjevernoj Makedoniji – te u ugodnom razgovoru uviđamo koliko je Islamska gimnazija netipična i, ustvari, jedinstvena hrvatska škola. Ova obrazovna institucija osnovana je 1993. godine, za vrijeme Domovinskog rata. Tad je to bila strukovna škola gdje su se školovali budući imami, vjeroučitelji i vjeroučiteljice, zbog čega se nazivala medresom, odnosno islamskim vjerskim učilištem. No, 2007. godine ona je postala punokrvna gimnazija s planom i programom opće gimnazije. Odonda su njezinim hodnicima i učionicama prošli mnogi učenici, među kojima su se našli i neki nemuslimani. Tomu je razlog jednostavan: škola je na dobrom glasu zbog nepostojanja vršnjačkog nasilja, niske stope konzumacije cigareta i općenito gotovo nepostojećih drugih nedaća koje inače slijede tinejdžerski život, a koje bi roditelji željeli izbjeći. Ravnatelj Arslani napominje kako se škola trudi upozoravati i na štetnosti e-cigareta i energetskih napitaka. Sve ovo, dakako, ne znači da je stanje savršeno i da se ponekad ne nađe neki učenik koji pomalo eksperimentira s tim malim porocima, ali vjersko ozračje i kvalitetan odnos između djelatnika škole i učenika pridonose suzbijanju takva ponašanja. Trenutačno škola broji sedamdesetak učenika. Raspoređeni su u četiri razreda, po jedan za svaku godinu, a u njima je, očekivano, između 15 i 20 gimnazijalaca. Ravnatelj Arslani objašnjava da ova institucija funkcionira kao i svaka druga opća gimnazija. Nastavni plan i program prilagođen je pravilima Ministarstva znanosti i obrazovanja. Financijski izvor jednak je onom bilo koje druge gimnazije, s tim da ovoj školi povremeno u tom smislu pomažu i islamski donatori. Prije no što uopće stignemo postaviti pitanje, ravnatelj Arslani govori nam da su razredi miješani. Dakle, nema razdvajanja prema spolu, što bi možda netko neupoznat s Islamskom gimnazijom očekivao. Ovdje su učenici jednaki i ravnopravni u svemu. Kod ove škole impresionira pristup pri kojemu se na djelatnike i učenike gleda kao na jedinstvenu obitelj. To je s jedne strane u skladu s učenjem usmjerenim na učenika. Odnos između