Moja će se pjesma dalje pisati, sama

U Školskoj knjizi u pripremi je trosveščani izbor iz djela Ponor i trstika; u toj je izdavačkoj kući objavljeno osam autorskih Petrovih knjiga te njegov izbor iz usmenih lirskih pjesama Kada se sunce ženilo

„Cio život pišem pjesme. Prvu pjesmu sam započeo kad sam naučio prvo slovo. Tu svoju prvu pjesmu nastavio sam pisati do današnjega dana. Ona se pruža kroz sve moje godine i kroz sve moje knjige. I pisat ću je sve dok neka duga ruka na moje pisanje ne spusti točku. Pjesmi tu ne će biti kraj. Ona će se dalje pisati, sama”

Otišao je u vječnost Petar Gudelj, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika (Podosoje, 29. rujna 1933. – Zagreb, 13. veljače 2025.). Najavljivao je svoj odlazak često, od prvih pjesničkih zbirki do završnog dijela dnevničkih zapisa Gora oko dvora u kojima je opsesivno tragao za kućom u šumi podno Medvednice, za grobnim mjestom pred crkvom u Podosoju, za priznanjem unutar kanona hrvatske književnosti… Otvarao je bolno pitanje pripadnosti, tužio se na zdravstvene tegobe, osluškivao blizinu smrti i jedinog pravog sugovornika pronalazio u prirodi i šumi, među omorikama i javorima, žunama, kukavicama i prepelicama.

Mistični Mediteranac i plemeniti gorštak

Petar Gudelj diplomirao je 1959. komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio je 32 autorske knjige, od toga osam u Školskoj knjizi, za koju je pripremio i antologiju Kada se sunce ženilo – cvjetnjak usmenih lirskih pjesama. U Školskoj knjizi u pripremi je trosveščani izbor iz djela Ponor i trstika. Gudelj je dobitnik Nagrade Tin Ujević (2002.), Nagrade Goranov vijenac za cjelokupni umjetnički opus (2010.), Nagrade Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Plakete Dobrojutro, more (2014.).

Samonikli, iz zemlje iznikli, Pelazg

„Zemlja je zvijezda, zemlja je majka, zemlja je domovina. Mi smo zemlja. Koja je prohodala i progovorila. Osvijestila se, posvijestila se, napisala pjesmu Imati jezik, imati zemlju. Jednu od mnogih u kojima/ kojima/ se čudim, divim i zahvaljujem što imam zemlju, u sebi i pod sobom: majku, hraniteljicu, domovinu i postelju u koju ću leći i provoditi vječnost. Jezik, koji zovem hrvatskim, kojim ću sve to iskazati, izgrcati. Nikada dovoljno izmoliti, izgovoriti i zahvaliti za taj neizmjerni dar”, izjavio je svojedobno Petar Gudelj, pjesnik koji je sebe nazivao „samoniklim, iz zemlje izniklim, Pelazgom”. 

O svojem odnosu sa Školskom knjigom u jednom je intervjuu Petar izjavio: 

„Školska je knjiga, kao moja meni u Podosoju, rodna kuća mojih knjiga. Primajući 2017. godine povelju za životno djelo grada Imotskoga, izrekao sam sedam hvala. Šesta je hvala: 'Doktoru znanosti Anti Žužulu, koji je pred mojim knjigama širom rastvorio vrata svoje velike izdavačke kuće i svoje velike duše, dao mi najbolju urednicu u Zagrebu, Miroslavu Vučić, da sve što ja donesem uredi, uljudi i opismeni, da na nešto sliči.'

Školska knjiga nisu samo Ante Žužul i Miroslava Vučić, nego i svi čija su imena upisana u moje knjige. I neupisana, čija sam prijateljska lica svih ovih godina susretao i gledao u Masarykovoj 28. Dom mojih knjiga i moj je dom. Obradujem se svaki put ne samo kad uđem u nj, nego i kad pomislim na nj.

Najdraži mi je Pelazg na mazgi. Ne samo zato što je monumentalan, srebren i zlatan, nego i zato što je bio prvi. Na kojemu smo činili, čvrstili, u nj ugradili suradnju, povjerenje i prijateljstvo. Spomenički uzdignut na svojoj mazgi, Pelazg je i knjiga i spomenik.”

Mitska i mirotvorna žica

Kritičari ga uspoređuju s Tinom Ujevićem koji je književnu besmrtnost stekao tek nakon smrti i Ivanom Raosom kojega se nikad nije primjereno vrjednovalo. Sva trojica imaju nešto zajedničko što ih čini jedinstvenima u okviru hrvatske književnosti – „to je ta mitska i mitotvorna žica, ta prisnost s nebom i zemljom, s kljenom i grabom, s jarcem i vukojarcem, s burom i ilinštakom, s brojalicom i bajalicom, s križem i vilinskim svijetom istodobno”.

„Njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni. Gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja, knjige mu izlaze kod najvažnijega hrvatskog izdavača, kritička je recepcija njegovih djela, unatoč autorovu vajkanju, iz godine u godinu sve bolja, o njegovim djelima pišu se osvrti, diplomski i znanstveni radovi, utemeljena je u rodnom mu Podosoju pjesnička manifestacija njemu u čast”, ističe dr. sc. Damir Pešorda, autor pogovora u knjizi dnevničkih zapisa Gora oko dvora.

Petar Gudelj stijena je hrvatskog pjesništva, gorostas hrvatske kulture. Zauvijek će ostati zapamćen u mislima čitatelja njegovih knjiga te u povijesti hrvatskog pjesništva. (šk/šn)

Govor dr. sc. Ante Žužula, predsjednika Nadzornoga odbora Školske knjige na ispraćaju Petra Gudelja na Krematoriju u Zagrebu

Gorostas hrvatskoga pjesništva

„Gdje god da je živio, Petar je uvijek pisao na hrvatskom jeziku, smatrao se isključivo i jedino hrvatskim pjesnikom, i to u vremenu kad je za takvu odluku bila potrebna velika hrabrost. I nikada ništa nije mijenjao od svoje bîtiˮ – istaknuo je dr. sc. Ante Žužul u svome govoru na ispraćaju Petra Gudelja, 18. veljače 2025. na Krematoriju u Zagrebu, kojom prigodom su Gudeljeve stihove govorili Joško Ševo i Siniša Ružić, dok je sprovodne obrede vodio i zahvalnu riječ uime obitelji uputio fra Nediljko Šabić

Pjesnički put gorostasa hrvatskog pjesništva Petra Gudelja počeo je 30. rujna 1933. godine u planinskom selu Podosoju, smještenom između Imotskog polja i Bijakove. „Cio život pišem pjesme. Prvu pjesmu sam započeo kad sam naučio prvo slovo”, napominjao je često Petar. 

Nakon osnovne škole, uz ljubav majke Mande i oca Mate, završava gimnaziju u Imotskom i školovanje u Šibeniku, Bihaću i Mostaru te radi kao učitelj u osnovnoj školi u selu Zagvozdu, pod Bijakovom. Tamo gdje je danas Kazalište u kamenu. Ujesen 1955. preselio se u Beograd na studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, na kojem je i diplomirao. 

Prvu pjesmu Petar je objavio 1951. godine u Zagrebu, a prvu knjigu Ruke, suze i čempresi objavio je 1956. u sarajevskoj Svjetlosti. Poput Odiseja Petar Gudelj vratio se u domovinu 1990. godine, iako iz nje nikada nije izišao. Od prvog stiha koji je objavio, od prve zbirke poezije, dalo se naslutiti da je hrvatska književnost dobila – autentičnoga hrvatskog pjesnika. Gdje god da je živio, Petar je uvijek pisao na hrvatskom jeziku, smatrao se isključivo i jedino hrvatskim pjesnikom, i to u vremenu kad je za takvu odluku bila potrebna velika hrabrost. I nikada ništa nije mijenjao od svoje biti. 

Prva je Petrova knjiga, objavljena u Školskoj knjizi, Pelazg na mazgi, izbor iz pjesništva. Od te 2004., Petar je zagrlio Školsku knjigu, a Školska knjiga Petra. Na mnogim sam promocijama rekao da će Školska knjiga objaviti sve što Petar Gudelj napiše. 

Vrhunska pjesnička djela toga mističnog Mediteranca i plemenitoga gorštaka, erudita koji je u tančine poznavao grčke i rimske mitove, biblijski svijet i ilirsku dušu svoga zavičaja, a vlastite stihove kazivao karizmatično, napamet, kao da ih poput Gaja Valerija Katula u kamen kleše. Školska knjiga rodna je kuća mojih knjiga, govorio je Petar. 

Željeli smo Petra iznenaditi za njegov 92. rođendan i darovati mu trosveščani izbor iz njegova djela pod naslovom Ponor i trstika. No, čovjek snuje, a Bog odlučuje. 

Vidio si, dragi Petre, ono što drugi ne vide, čuo si glasove prirode koji drugi ne čuju, osjetio si mističnu mjesečinu koja se ogledala u tvom podbabskom bunaru. Vidio si Ahila koji je vukao Hektorovo mrtvo tijelo ispred Troje, vidio si dva mlada partizana sa Sebišine koji su za sobom kroz Runoviće, Zmijavce i Podbablje vukli tijela Marka Škore i Mate Glavote. Glave im udarale po cesti. Vidio si kako ih vuku kroz Imotski, a njihovi oci Ivan i Petar išli su sutradan u Imotski u načelnika OZNA-e prositi tijela. Nisu ga umolili, nisu ni mogli. Iste su noći bila bačena u Crljeno jezero u donji svijet. 

Dragi Petre, vidio si da Imota ima sedmera vrata: vrata Neretve, vrata Cetine, vrata od Bosne, vrata od mora, vrata od neba, vrata od zemlje i vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje, vile zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi. Pratio si let orla. Let orlice. Gnijezdo joj je na Bijakovi, lovina na Čvrsnici. Sedam puta na dan valja preplivati nebo. Iznad Vrljike Crljenoga i Modroga jezera. 

Duh božanske slutnje pomogao ti je da opišeš mitsku Imotu. „Ako je u tebi kap pelina, kap imotske krvi, ne treba ti voda ni ptica, kompas ni mahovina. Dovest će te u Imotu ta jedna jedina kap.” 

Dragi Petre, vidio si kako munja siva s Vrulje preko Bijakova, čuo si kako se sv. Ilija gromovima ljuti, kako je Bijakova progledala. Vidio si crljenu zemlju i kamen u jeziku i jezik u kamenu. Vidio si Grke, didove, bogove, Ilire, biblijski svijet, vile, vukodlake, zmije i lubanje. Sve si vidio u toj crljenoj zemlji gdje je zemaljska os probodena. 

Vidio si „munje tvoga života, prvu koju si na čelu donio s onoga svijeta. Iz matere sinula, i osvijetlila ovaj svijet. Zadnju, što će ti se ugasiti u očima. I sama te ostaviti u mraku. Munje, što su snimale tvoj život, munjopisi tvoga života. Koje ćeš upisane u jedan bakreni novčić, vratiti pod jezikom na onaj svijet”.

Dragi Petre, više si mi puta pokazao mjesto svoga budućega groba pred crkvom sv. Nikole u Podosoju. 

Tako je Ivan Goran Kovačić govorio o svome grobu, a Petar Preradović napisao je stihove: „U tvom polju daj mu groba, s tvojim cvijećem grob mu kiti”. 

Ovako si o svom grobu pisao u svojoj pjesmi Nisi zaslužio mjesto:

„Sjetiste se grobova poljičkih pjesnika: Pupačića, Ivaniševića, Milićevića, Vrkića. Svi se vratili u svoja Poljica, samo Kaštelan ostao u Zagrebu. Ti spomenuo kneževsku grobnicu Ivana Raosa u Medovu Docu.

I ti bi svoje siromašno tijelo vratio u Podosoje, na rub krške šume, pred siromašku kršku crkvu sv. Nikole, na se dao položiti bezimenu kamenu ploču, ali tebi tvoj narod ne da mjesta u zemlji. Pišući pjesme i knjige vȁs svoj život (koji prȍleti prije nego bi dlanom o dlan, krilom o krilo), slaveći svoju zemlju, nisi zaslužio mjesto za svoje kosti.ˮ

Ako runovićki Hrvati jednom od najvećih hrvatskih pjesnika ne mogu dati groba kod crkve sv. Nikole, što je crkva kao vlasnik zemljišta prihvatila, onda će mu makar dopustiti da se njegov prah zemaljski položi ispred crkve njegova djetinjstva.

A, ako nitko ne čuje, onda će po Petrovu biti: njegov prah zemaljski bit će odložen u njegovu vrtlu, u crljenoj zemlji ispred njegove rodne kuće u Podosoju. 

A po meni bi bilo da se kardinal hrvatskog pjesništva Petar Gudelj sahrani kod oltara u crkvi sv. Nikole.

„Vječna zemljo. 

I ja ću biti vječan. 

I ja ću biti zemlja.”

Petar Gudelj nije samo zemlja. On je stina i najveći pjesnički stećak koji će obilaziti generacije školaraca, sveučilištaraca, pjesnika, intelektualaca, ljubitelja Petrova pjesništva.

Dragi Petre, opraštam se s Tobom, tvojom pjesmom Gdje sam bio:

„Ne znam tko sam, što sam ni odakle sam. 

Kako sam se i zašto sam se našao na ovom svijetu.

Negdje sam morao biti, odnekud sam morao doći.

I kad se sve ovo svrši, negdje ću morati otići.

Nitko mi nije kazao kada, kako ni kamo.

Može biti tamo odakle sam došao.

Gdje sam već bio.”

Hvala Ti za sve svemirske šetnje i priče od bogova do grobova.

Petre, pjesniče, prijatelju, kad dođeš kod Boga moli ga da blagoslovi sve duše u gubilištima i skrivenim grobovima Hrvata. 

Hvala Ti za sve darove koje si donio hrvatskoj kulturi. 

Hvala Ti za sve riječi i stihove u kojima si ostavio svoju dušu i poklonio hrvatskom narodu. 

Doviđenja, Petre!

 

Imati jezik, imati zemlju

Imati jezik, imati zemlju

biti ispljusnut iz matere,

iz jednog debljeg jezičnog sloja.

Pasti čelom na svoju zemlju, 

na svoju riječ.

Biti i prije svoga postanja u jeziku,

u narodu, u zemlji.

Otkane ti pelene i bajke

i stesana kolijevka

i stesana Bašćanska ploča.

Napisana Judita, sazidana kuća,

sve pripremljeno za tvoj dolazak.

Čeka se samo nebeski znak.

Što se niste sreli i zagrlili

Svega imaš, samo vremena nemaš. Potrošio si ga. Prosuo 

po desetljećima i stoljećima, planinama i otocima.

Svršilo u jadranskim jamama i tvojim knjigama.

Posljednja zrna ječma-vremena čuvaš još u nosu i pod

jezikom. Ni list ni cvijet ne ostade za tvoje drvo.

Ono će za tobom u polju jaukati u studenomu, u vjetru,

i zalamati golim, bezlisnim rukama.

Što se niste sreli i zagrlili. Srasli u jedno drvo.

Smijat će ti se vrapci

Strah je noćna ptičurina: pandžama razdire grlo, kljuje

oči. Krilima lupa po glavi.

Iz roda sova: čim svane, nestane, skrije se u šumske i očne

duplje. Ali ti znaš da je u tebi, u tvojoj šumi, i da će 

izletjeti, pasti na te, napasti, čim padne noć.

Probudio se i pročitao Tinovu pjesmu Duša, klepsidra i

tijek rijeke. Tinova je pjesma duboka, plahovita i virovita

rijeka. Zanijela te.

Plašiš se svoje nadolazeće knjige. Koja će svući s tebe i

posljednju krpu. Ostat ćeš, stat ćeš pred svima: izlučen,

izobličen, gol. Neuk, nevješt i nepismen.

Književno strašilo za ptice s kojega je vjetar odnio rite.

Smijat će ti se vrapci.

Gora oko dvora

(Ulomak)

                                    

U Omera povrh Sarajeva

zelena mu gora oko dvora. 

Narodna pjesma

Čim ugledaš drvo, kuću pri brdu, oko kuće travu, ti ostaneš i bez ovo malo pameti.

Ti bi u polja, u pšenice, medu drveće. U devedesetoj. Slušati kako šumē šȕme, zvone pšenice, pjevaju ptice. Gledati kako se mačuju kukuruzi. Da ti svane iz livade, da ti noć dođe iz gore. Da te poplaše Mjesec, jaglac i zec. Pisati pjesme u mrkloj šumi, u mrkloj noći. Svijetlio bi ti truli panj. Nadlijetale bi te sove. Ti bi u šume, u pšenice, u devedesetoj. Nadisati se neba i zemlje. Prije negoli odeš na nebo i u zemlju. Dok te ne udahnu nebo i zemlja.

Saći na zemlju: medu drveće, u travu. Još jednom: mjesec, godinu. Prije nego što sađeš u zemlju, zauvijek budeš zemlja. Iz prsiju ne izraste drvo, iz očiju trava. Ovoga proljeća, više nego ikada, tražili po obroncima Medvednice, oko Zagreba: kuću, okućnicu, drvo i travu. Nalazili i gubili, pristali da ih ne ćete naći. Tebi ne prestaje bol za izgubljenim, nenađenim drvetom. Negdje u prsima, gdje bi imalo rasti. Gdje će rasti. Ono daleko buduće drvo s kojega će u rano predvečerje polijetati ptice.

Bila zemlja pod tobom, rasla oko tebe šuma. Modrila se Šumadija, na dalekom istoku bljeskala dunavska vodena ploča. Ispod Baške Vode, Bratuša, Starog džardina na Šipanu i Koromaslinove na Braču, zapljuskivalo more. Tamo su u dvadesetom stoljeću bile tvoje godine, kuće. Uz kuće raslo drveće. Tamo ti izlazili i zalazili Mjesec i Sunce. Izlaske i zalaske slivao i ukivao u svoje pjesme. Nestajao.

Sad bi htio, negdje pod Medvednicom, umrijeti u zagrljaju s drvetom, u travi. Ne će te drvo, ne će te trava. Kao što hrvatska književnost ne će tvoje pjesme i knjige. Ne će te u se ni tvoja krška zemlja. Nitko te ne će. Jedna snježna oblačna gromada nad Medvednicom. Uzleti na gromadu, nad Medvednicu. Zakopaj se u njezin snijeg. Nestani…

(Iz knjige Gora oko dvora – lirski dnevnik)