Život kao literatura

Tužna vijest iznenadila je brojne sugrađane, a riječ je o smrti Marka Prgina, legendarnog profesora kemije i dugogodišnjeg ravnatelja Gimnazije Vladimira Nazora. Dijete učitelja, i u tom bilježi se i vidi ta nit predodređenosti, dijete grada, sportaš, kulturna i javna osoba grada, ona osoba koja bilježi i podcrtava se gradom, jer grad su ljudi, ljudi koji u njemu žive, ljudi kojima živi grad. Na prijedlog svojih učenika 2015. godine dobio je Nagradu grada Zadra, Grb grada Zadra, za uzorne uspjehe i postignute rezultate na području odgoja i obrazovanja.

Profesor Marko Prgin bio je uzoran i lijepoga ponašanja, što pamte i naglašavaju svi koji su ga poznavali. „Posjedovao je finoću i mirnoću”, što je preduvjet kada radiš sa ljudima, a to su bili njegovi učenici i kolege u zbornici. Volio je igrati šah. Prvi njegov odlazak u Zagreb bio je zbog natjecanja u šahu.

Rođen je 10. lipnja 1937. u Bogomolju na otok Hvar, 1956. je maturirao u Gimnaziji Vladimira Nazora te odlazi u Zagreb na Kemijsko-tehnološki fakultet, završava ga u roku i dobiva diplomu diplomiranoga inženjera kemije. Kao stipendist tvornice aluminija u Lozovcu kod Šibenika (početci hrvatske industrije aluminija), zadržava se kraće i seli se u Zadar, gdje najprije radi u Kemijsko-tehnološkom institutu u Zadru. Nakon ukidanja tog instituta, zapošljava se u Gimnaziji Vladimira Nazora, gdje ostaje do umirovljenja.

Posjedovao je iznimno znanje i superiorno vladao svojim predmetom, uz svu ljudskost, strpljenje, susretljivost prema svima s kojima je dolazio u kontakt, pa se s pravom govorilo u školskim krugovima: „Koga je učio profesor Marko, taj će sigurno upisati fakultet.”

Jedna njegova kolegica reče: „Pamtit ću Marka kao iznimnog čovjeka, profesora... naočitog čovjeka, divne crne kose, lijepa lica, načitanoga i ugodnoga, susretljiva i uvijek s mudrom riječju, koji se sa svojim učenicima, koji su ga voljeli kao malo kojega profesora, susretao u gradu.”

Sudjelovao je i u stvaranju filma o povijesti Gimnazije Vladimira Nazora, upravo kao najstariji svjedok minulih dana, proživljenih promjena, ali i kao čovjek koji najbolje ističe najveće vrline kojima zajedno možemo i trebamo graditi budućnost zajednice. 

Profesor Prgin, čovjek od Kalelarge, strastveni ribolovac, specijalist za ribolov na zubatce. Njegov veliki ljetni hobi, sjećaju se zadarski gimnazijalci. Rado se odazivao na susrete gimnazijalaca na kojima je, nažalost, sve manje zadarskih gimnazijskih profesora koji su ušli u tzv. urbane legende. Mnogi od njih, doduše, ni blizu profesora u svim mjernim segmentima.

Ravnatelj Gimnazije Vladimira Nazora bio je do 2004. godine kada ga je na tom mjestu naslijedio Rade Šimičević koji ga je rado posjećivao u Domu, jer je Marko Prgin bio riznica znanja i pripadnik one „prave stare garde”.

Otac, djed, brat i ujak, profesor Marko Prgin. Za njim tuguju kći Asja, unuka Marta, sestra Seka, nećakinja Maja, Roko te ostala tugujuća rodbina i prijatelji i svi koji smo imali tu čast upoznati ga. Trenutci koje nam je nesebično poklanjao ostavili su neizbrisiv trag na svima nama. Oprostili smo se s profesorom Markom Prginom zahvalni na dobrima koja je učinio i razdijelio. Bila mu laka gruda hrvatske domovine, koju je riječju i djelom oplemenio.